Početak nove godine obilježio je otpor graničnih policajaca Ujedinjenog Kraljevstva, koji bi prema novoj politici trebali izvršavati prisilna zaustavljanja brodica kojima izbjeglice dolaze u Ujedinjeno Kraljevstvo te prisilno protjerati osobe u potrazi za sigurnošću natrag u Francusku. Sindikat koji obuhvaća i granične policijske službenike, zajedno s organizacijom koja zagovara prava izbjeglica, Care4Calais, zatražit će ocjenu zakonitosti najavljene politike. Iz sindikata su poručili kako se nadaju pozitivnom ishodu, odnosno da će sud proglasiti ovu politiku nezakonitom, ali i kako javnosti mora biti jasno kako se članovi sindikata oštro protive ovoj politico, smatraju ju nemoralnom i nehumanom, te ako je potrebno se neće zaustaviti samo na traženju ocjene zakonitosti, kako bi se zaustavila njena implementacija.
Neupitno je kako sve veći broj ljudi ponovno je prisiljeno potražiti sigurnost u Europskoj Uniji. Potpuna eskalacije situacije u Afganistanu kao i dalje nesigurna situacija u Siriji, dovela je do velikog rasta zahtjeva za međunarodnom zaštitom u Njemačkoj. Naime, u 2021. godini zabilježena su 122 000 zahtjeva za azilom. Ove brojke pokazatelj su kako su stotine tisuća ljudi i dalje u potrazi za sigurnošću te kako Europska unija ne smije pretvoriti svoju migracijsku politiku u politiku eksternalizacije i sekuritizacije. Takvim pristupom, stotine tisuća ljudi bit će ostavljeni u opasnosti i bez prilike za izgradnjom života i budućnosti.
Dokaz nehumane migracijske politike Europske unije svakako je i situacija na granici Bjelorusije s Poljskom. U svom članku za Mašinu, Ana Vilenica problematizira licemjernu politiku Europske unije koja “jednom rukom daje novac kojim se podižu zidovi od žilet žice, kupuju dronovi opremljeni najnovijim tehnologijama za olakšavanje lova na ljude, kupuje oružje, podižu kampovi i isplaćuju plaće radnicima kampova, policajcima i vojnicima koji čuvaju granicu, dok se drugom rukom zemlje na periferiji EU na europskim sudovima kažnjavaju za kršenje ljudskih prava i nehumano ponašanje prema izbjeglicama.” Zaštita izbjeglica u potpunosti je zanemarena, a kao jedini zaštitnik njihova prava često se profiliraju aktivisti i nevladine organizacije. Kako se i u članku navodi, kao jedna od metoda zaštite od nezakonitih protjerivanja izbjeglica iz Poljske, ali i svih drugih zemalja na vanjskim granicama EU jest privremena mjera Europskog suda za ljudska prava. Ova privremena mjera omogućava izbjeglicama zaštitu od nezakonitog protjerivanja, a uspostavlja se slanjem faksa Europskom sudu za ljudska prava unutar kojeg se objašnjava individualna situacija, ne temelju koje sud u kratkom roku odlučuje o individualnoj situaciji i izdavanju privremene mjere. Ova metoda nije primjenjiva samo na granicu Bjelorusije s Poljskom, već i na drugim europskim granicama gdje se kontinuirano provode nezakonita protjerivanja.
Vijesti o Novaku Đokoviću i o njegovom potencijalnom ukidanju vize ne jenjavaju. I dok cijeli svijet budno prati što će se dogoditi popularnom teniskom igraču, koji se kao jedan od najprivilegiranijih članova društva susreo s nemilosrdnim australijskim graničnim režimom, stotine drugih izbjeglica trenutno se nalazi u prihvatnim centrima, bez pristupa novinarima, ali i bez interesa novinara i šire javnosti za uvjete u kojima su prisiljeni živjeti ili ispravnije rečeno, preživljavati. Nikola Kovačević, nezavisni pravnik za ljudska prava iz Beograda te dobitnik UNHCR-ove nagrade Nansen u svom tekstu za Peščanik.net, poziva na zajedničku borbu za prava izbjeglica i tražitelje azila, sve one koji su se ovih dana jasno zauzimali za ljudska prava Novaka Đokovića. Kako je Novak Đoković dobio priliku bidi saslušan pred sucem, isto bi trebalo biti omogućeno svima koji su sada zatvoreni u prihvatnim ili detencijskim centrima. Zaključak njegovog teksta, kojeg prenosimo u cijelosti, opisuje licemjernost društva, ali i političara koji su ovih dana osuđivali postupanje australskih vlasti prema Novaku Đokoviću, dok ti isti političari provode politike kojima krše prava stotinama izbjeglica zarobljenim na njihovim granicama;
„Ja Nikola Kovačević odgovorno tvrdim da sada, 11. januara 2022. u 14:10, bez telefona, bez mogućnosti da se jave majci ili ocu, u ruiniranim, prljavim i zagušljivim prostorijama aerodroma „Nikola Tesla“, neke izbeglice i migranti čekaju svoje pravo na telefonski poziv, svoje pravnike i svog sudiju Kelija da ih zaštiti od rigoroznih i protivzakonitih postupanja graničnih vlasti.“
Nikoli se pridružujemo i mi, aktivistice i aktivisti koji svakodnevno komuniciramo s ljudima čiji jauci ispunjavaju prostorije prihvatnih i detencijskih centara, šume u kojima ih ostavljaju policijski službenici nakon nezakonitih i nasilnih protjerivanja. I njihovi roditelji zaslužuju znati da su im djeca na sigurnom, i oni zaslužuju priliku biti saslušani pred sucima, i oni zaslužuju sigurnost.
