Nakon više od godine dana, ovaj petak napokon je objavljen izvještaj Odbora za sprječavanje mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja Vijeća Europe o postupanju policije prema izbjeglicama i drugim migrantima na granicama Hrvatske i Europske unije. Hrvatska vlada i MUP pokušali su spriječiti objavu izvješća koje je nastalo kao rezultat posjeta Odbora u ljeto 2020. godine, između ostalog zato što potvrđuje navode tisuća izbjeglica, organizacija civilnog društva, domaćih i stranih medija te hrvatskih i međunarodnih institucija oko kršenja prava izbjeglica i onemogućavanja pristupa sustavu međunarodne zaštite na hrvatskom teritoriju.
Jerko Bakotin za Novosti piše kako je ovo izvješće “možda je i najjači do sada javno dostupan dokaz u prilog već i prije teško osporivim činjenicama. Prvo, da hrvatska policija masovno i ilegalno uskraćuje izbjeglicama i migrantima pravo na azil i protjeruje ih iz dubine svog teritorija, odnosno, provodi pushbackove. Drugo, da se ta protjerivanja službeno ne registriraju. Treće, da se protjerivanja rade uz znanje, a izvjesno je i po naređenjima pretpostavljenih.” Udruge civilnog društva ističu kako hrvatska vlada sustavno radi na prikrivanju tih praksi, a do promjene neće doći dok ne dođe do smjena svih odgovornih i preuzimanja odgovornosti, Nažalost, izgledno je da će hrvatski politički vrh umjesto toga odlučiti za preusmjeravanje krivice na izbjeglice te proglašavanje međunarodnih zavjera protiv Hrvatske. A Amnesty International pak kao reakciju na objavljen izvještaj ističe da je zbog kontinuiranog ignoriranja Europske komisije hrvatskog nepoštivanja europskog prava, i istovremeno njihovog nastavka pružanja podrške u resursima, zaista važno upitati se kolika je i u toj priči sama Komisija suučesnik u kršenjima ljudskih prava na granicama.
Još jedan važan izvještaj izašao je u petak – u radnoj verziji koja je kasnije povučena s malo začuđujuće adrese na kojoj je objavljena – stranicama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. U pitanju je izvještaj hrvatskog “nezavisnog mehanizma nadzora postupanja policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova u području nezakonitih migracija i međunarodne zaštite”, koji je bez obzira na mlakost u analizi policijskog postupanja, koja se može i razumjeti s obzirom na povezanost članova mehanizma s vladajućim strukturama, kao i vrlo problematični prijedlog daljnjeg rasnog profiliranja i biometrijskog praćenja izbjeglica korištenjem digitalnih tehnologija, i sam potvrdio postojanje pushbackova u Hrvatskoj: “Mehanizam je kroz nadzor ustanovio da policija provodi nedopuštena odvraćanja migranata (engl. pushbacks) i da ne bilježi odvraćanja koja su dopuštena po članku 13. Zakonika o schengenskim granicama.” S iščekivanjem pratimo objavljivanje finalne verzije izvješća.
Vraćajući se na temu europske odgovornosti, izgleda da po tom pitanju ne možemo očekivati puno: reakcija Europske komisije na objavljeno CPT izvješće zaključak je da je, bez obzira na objavljene navode, mišljenje Komisije i dalje takvo da je Hrvatska spremna pridružiti se Schengenu. Osim toga, Povjerenica Komisije za unutarnje poslove Ylva Johansson pohvalila je hrvatsko nošenje s nedavno objavljenim medijskim snimkama policijskog nasilja nad izbjeglicama na granicama, iako udruge i dalje upozoravaju na nastavak nasilja i, kako ističe EURACTIV, i hrvatski mediji pišu kako je izgledno da će slučaj završiti mlakom disciplinskom kaznom za troje individualnih policajaca– ne zbog nasilja već zbog učinjene štete policijskoj reputaciji. Informacija je to koja dolazi nakon što se otkrilo da policajci optuženi za nasilje prijete objavljivanjem vlastitih snimki s granice koje bi ukazale na to kako je nasilje uobičajena i odobrena praksa odozgo, a ne izoliran incident. Europsko odobravanje nasilja i nepoštivanja samog europskog i međunarodnog prava evidentno je i iz prijedloga Komisije od srijede da se situacija na granicama Poljske, Latvije i Litve rješava tako da se još dodatno oslabljuje ljudsko pravo na pristup azilu i obavezu europskih država da to pravo i poštuju.
Podsjetimo i da je prošlo dva tjedna od objavljivanja presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Madine Hussiny, te da od hrvatske vlade i dalje nemamo nikakvih reakcija, kao ni preuzimanja odgovornosti, niti zapravo ikakvog priznavanja činjenice da na našim granicama umiru djeca, žene i muškarci u potrazi za sigurnošću koje im hrvatske institucije brutalno uskraćuju. Brutalnost hrvatskog i europskog graničnog režima može se vidjeti i iz dvije osobne izbjegličke priče: prva je priča o Omeru koji je nakon što je dobio međunarodnu zaštitu u Hrvatskoj te isto tako odbio biti doušnik krenuo u bitku s opresivnim MUP-ovim aparatom. Druga je priča o Aliju koji je svoj život izgubio u bosanskom izbjegličkom kampu nakon niza pushbackova, nasilja, narušenog mentalnog zdravlja i gubitka ikakve nade u pronalazak sigurnosti i sreće.
Na žalost i osobe koje u Hrvatskoj imaju sreće dobiti i službeno status izbjeglica, suočavaju se s time da su ostavljeni na marginama, da trpe diskriminaciju i rasizam, što je jedan od zaključaka nedavno održanog okruglog stola o temi integracije i time što nas čeka u 2022. godini. Jasno je da u Hrvatskoj ne postoji politička volja ljudima osigurati kvalitetne mjere za aktivno uključivanje – koje su zakonom zajamčene, a nažalost ostaju mrtvo slovo na papiru. Nisu rasizmu izložene izbjeglice već i drugi stranci – zadnji primjer toga napad je na strane radnike tvrtke Rimac prošlog tjedna. Krajnje je vrijeme da se problemima diskriminacije, rasizma i zločinima iz mržnje ozbiljno počnemo baviti kao društvo.
No bez obzira na to u Hrvatskoj žive, rade, studiraju ljudi koji pokazuju svu ustrajnost u borbi protiv netrpeljive okoline, kao i sustava koji ih marginalizira – pročitajte tako više o aktivistu Semihu Adigüzelu koji je svojim zagovaranjem unaprijedio prava izbjeglica na pristup visokom obrazovanju, troje Nepalaca koji su osnovali prvu udrugu u Hrvatskoj za borbu za prava migrantskih radnika, te naposljetku intervju s članovima udruge PADUH koji se bore za poboljšanje statusa afričkih državljanina u Hrvatskoj i stjecanje boljih prava u sustavu koji ih koči nizom nelogičnosti i institucionalnih prepreka.
Foto: CPT
