2021. godina nije ponudila nova rješenja za izbjeglice zarobljene u Bosni i Hercegovini, prisiljene spavati na hladnoći. Nakon što je privremeni kamp Lipa izgorio, izbjeglice koje su tamo boravile postale su još jednom žrtve migracijske politike Europske Unije koja s jedne strane poziva vlasti BiH da osigura adekvatan smještaj za izbjeglice, dok s druge strane u potpunosti ignorira vlastitu odgovornost i činjenicu kako zbog izostanka sigurnih i legalnih puteva i trenutne migracijske politike EU koja se oslanja na nezakonita protjerivanja, neke izbjeglice već dočekuju drugu zimu u ovakvim nehumanim uvjetima. Trenutni uvjeti za život na lokaciji sada izgorenog privremenog kampa Lipa su daleko ispod prihvatljiva standarda te u potpunosti degradiraju ljudsko dostojanstvo. Izbjeglice nemaju pristup vodi za higijenu, a izostanak odgovarajućeg smještaja utječe na zdravlje ljudi koji su prisiljeni ostati. Dok vojska postavlja šatore s namjerom uspostave ponovnog kampa na istoj lokaciji, aktivisti upozoravaju kako lokacija izgorenog privremenog kampa Lipa nije adekvatna, te kako izbjeglice ne mogu tamo boraviti. Zabrinjavajuću situaciju u BiH adresirale su u svom priopćenju organizacije Amnesty International, Jesuit Refugee Service Europe, Médecins du Monde i Refugee Rights Europe. Ističu kako; “brzi popravci, financiranje u hitnim slučajevima te politički dogovori u zadnji trenutak ublažuju nastalu krizu, ali ne uspijevaju odgovoriti na sustavne nedostatke…Iako vlasti u BiH snose dio odgovornosti za trenutnu krizu, pogoršanje humanitarne situacije u BiH je također posljedica politike EU koja se oslanja na utvrđivanje vanjskih granica i prenošenje kontrole migracija na državu članicu koja je nalazi na vanjskim granicama ili na treće zemlje u kojima se sustavnu krše prava izbjeglica.”
O kršenju prava izbjeglica na vanjskim granicama EU govori i nedavno objavljen članak talijanskog novinara za Avvenire, medija koji već nekoliko godina prati i izvještava o kršenju ljudskih prava na vanjskim granicama Europske unije. Upravo iz Italije često kreću lančana protjerivanja, o čemu izvještavaju organizacije, aktivisti i aktivistkinje iz Italije, Slovenije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine. O nezakonitim protjerivanjima govori i članak portala Istraga, u kojem se navodi kako je Ministarstvo unutarnjih poslova Unsko-sanskog kantona tokom 2020. godine registriralo 7210 izbjeglica koje su na teritoriju BiH nezakonito protjerani iz Republike Hrvatske. Godinu ranije, 2019., taj broj je bio nešto veći,što dovodi do zaključka kako je više od 15 000 izbjeglica nezakonito protjerano iz Republike Hrvatske, odnosno sa teritorija Europske Unije. Dokumentacija u spomenutom članku također dokazuje kontinuirana lančana protjerivanja koja započinju iz Italije. Naime, “Slovenska policija je, prema istom Izvještaju, od 1. siječnja do 31. prosinca prošle godine, na osnovu sporazuma o readmisiji od Italije preuzela 1116 izbjeglica. Pojednostavljeno, talijanske vlasti su utvrdile i dokazale da je u tu državu, tokom 2020. godine, iz Slovenije ušlo 1116 izbjeglica pa su slovenske vlasti te osobe morale prihvatiti na osnovu međudržavnog sporazuma o readmisiji. Istovremeno, vlasti Slovenije su uspjele utvrditi i dokazati da je prošle godine na teritoriju te države iz Hrvatske ušlo 9950 izbjeglica pa su se i oni pozvali na sporazum o readmisiji prema kojem svaka država mora prihvatiti osobe za koje je utvrđeno da su, prethodno, s njene teritorije ilegalno ušle na teritoriju druge države. Dakle, Italija je Sloveniji, po tom osnovu, vratila 1116 izbjeglica a Slovenija je te iste izbjeglice, i još 8800 drugih koje je zatekla na svojoj teritoriji, uz zapisnik, predala policijskim agencijama Republike Hrvatske. Ovo znači da je Hrvatska od Slovenije, tokom 2020. godine, preuzela 9950 osoba. Svi su, rekosmo, predati uz potrebnu dokumentaciju, a prethodno im je izdato rješenje o protjerivanju . Upravo ta rješenja slovenske policije pronađena su kod izbjeglica koji su, recimo, u ožujku 2020. godine zatečeni na teritoriji BiH i koji su potvrdili pripadnicima MUP-a USK-a da su ih u BiH prebacili hrvatski policajci.” Valja naglasiti kako se postupanje po readmisijskim sporazumima može primjenjivati samo prema stranim državljanima koji su iregularno prešli granicu i koji nisu izrazili namjeru za traženjem azila. Imajući u vidu povijest postupanja policijskih službenika svih država koje aktivno provode lančana nezakonita protjerivanja i više je nego jasno kako se svakodnevno čak tri države EU sustavno oglušuju na iskazane namjere za traženjem azila te sustavno krše međunarodno i europsko pravo.
Zlouporaba readmisijskih sporazuma potvrđena je odlukom slovenskog Upravnog suda, prema koje su slovenske vlasti onemogućile pristup sustavu međunarodne zaštite osobi koja je iskazala namjeru za traženjem azila, te su je prema readmisijskom sporazumu predale predstavnicima hrvatske policije koje je potom osobu nezakonito protjerala u Bosnu i Hercegovinu.
Nezakonita protjerivanja ostavljaju dugoročne posljedice na djecu izbjeglice koja zajedno sa svojim roditeljima prisiljena preživljavati u napuštenim objektima u BiH. Objašnjavajući svoju svakodnevicu, malena Zeinaf navodi: “Ne idem u školu. Jako mi nedostaje škola. Trenutno samo idemo u game i natrag, i tako u krug.”
O kontinuiranoj praksi nezakonitih protjerivanja govori i posljednji izvještaj mreže Border Violence Monitoring koji analizira nezakonita protjerivanja zabilježena u prosincu prošle godine.
