Monika Herceg „Ocu“
Dobro sam oče, ne brini. Držimo se u skupinama da nam bude lakše. A i barem imaš s kim porazgovarati. Ima starijih, ima i djece.
Prošla je godina, oče
I godina i godina
i godina i godina
pa još jedna godina
Možda je ta zadnja bila i najkraća
Možda je
Naučio sam da se na sve navikneš
Pogotovo na bol
Naučio sam kako jedna bol umanjuje drugu
Naučio sam koliko tijelo može podnijeti
Naučio sam da se nikad nisam prestao bojati mraka
Nisam, oče
Bole me stopala
Nekad netko donese nekakve cipele
Veselim im se kao tom novom svijetu
Ali opet me izuju.
Pa nas potjeraju natrag
Uvijek natrag
Ma sve je u redu, oče. Neću se vratiti. Zima je bila lakša nego prošle godine.
Neću sada valjda odustati. Znam da se brinete. Ali bit će dobro, vidjet ćeš.
Bos, oče
Vani je štipala zima,
snijeg je taman prekrio sve,
a ja sam bos hodao šumom
Nisam ih osjećao
Prste
Opet su nas uhvatili
Uzeli nam obuću
Čak i dječacima
Prsti su nam plavi
Ne osjećamo više
Mrak je, takav mrak da
sam umro, oče
Prvi puta, tada
Hoće li ih rezati, hoće li oče?
Meni
Njima
Prste
Naše prste
Dobro sam, ne brini. Djeci s nama je puno gore. Ima dječaka od desetak godina.
Lako za mene. Zbilja ne brinite. Mi se znamo za sebe izboriti nekako.
A oni su pustili na mene psa
Rekli da je zemlja njihova
i zrak je njihov oče nema veze što je sve božje
Što oni znaju o bogu, oče
Oni su rekli grizi i grizao je grizao je oče
Meso do kostiju je grizao
Kada sam pao u još jednu smrt
rekao mu je dobro je dobro
Ali ja nisam mrzio psa, oče
Zaista nisam
Dobro sam oče, mislim da ćemo uskoro moći preko.
Nisu takvi, oče, dobro je, više nas je, držimo se.
Sreo sam očeve, oče, mnoge očeve
i one koji to nikada neće postati
jer su nam to oduzeli
Lako za odjeću i obuću oče,
ali oni su nam uzeli šansu da volimo
Skinuli su nas gole
i prekrili pendrecima
Mislili su nestat ćemo ako dovoljno jako udare
Mislili su da smo izmišljeni
Tu na granici dva svijeta samo je njihov stvaran
i ako udaraju dovoljno
po našim golim tijelima,
ako nam ih oduzmu,
ako nam uzu čvrstoću
To što ne plačemo
Ali plakali smo, oče
Plakao sam
I bio sam tako malen
Molili smo ih oče
Molio sam ih
Nemojte nemojte više
Molim vas
Ne mogu više
Molim vas
Bilo je djece, oče
koji su postali muškarci
kad su ih tako sitne i pothlađene
skinuli i ostavili da čekaju satima
Gutali su maglu oče
Bolesni
Ta desetogodišnja tijela
tresla su se tako su se tresla oče
i ne znam kako su preživjela
Jesu li preživjela, oče?
Dobro je, oče. Imamo za pojesti.
Ne brini. Imamo i odjeće, nađe se dobrih ljudi, uvijek ih se nađe.
Ako se ja vratim sad, kako ću nam moći pomoći?
Jesam li ja preživio, oče?
Jesam li umro već onda, kad je pala smrt među nas
Već onda, oče, dok sam ih nosio tako tihe
Nisam znao
Nisam znao, oče
Još sam tamo
i govorim im da žive,
a oni su umorni od te stalne buke i ne žele
pusti nas kažu mi
Smrt je dobra
Ma bit će to dobro, oče. I doživjet ćeš unuke. Da, obećavam ti.
Kad budem imao djecu, neće odrastati u krvi.
Neće.
Tvoj brat, pod zemljom oče
Moj brat, pod zemljom oče
Ti tu zemlju ne želiš pustiti
Kažeš da je smrt ionako tu kraj tebe
I kraj mene je
Čekali smo goli,
čekali smo
Zaboravili da imamo ruke,
da imamo oči,
Mi smo šibe oče,
šibe koje su lomili
i nismo tako jaki da se ne slomimo
I čovjek kraj mene i žena kraj mene,
imali su troje djece ,
pet godina oče,
tri godine oče
A oni su nas skinuli tukli, skinuli
On je držao dijete
kad su mu stavili pištolj na glavu
Smijali se
Smijali se, oče
dok je gol držao,
svoje maleno dijete
Gdje je taj bog
Reci mi, gdje je taj bog?
Tvoj njihov
Gdje je?
Vrištali su
Vrištali su
A čovjek je uzeo pištolj
i držao ga na glavi
čovjeku koji drži dijete
On je plakao,
dijete je vrištalo
i mi smo pomislili
to je to,
gotovo je,
sad je sve ovo gotovo
Onda ga je udarao,
udarao, udarao
Vrištali su
Trčali smo goli
Pao sam
Dijete, gdje je dijete?
Je li dobro?
Žao mi je, tako mi je žao
Lako za mene, oče,
ali kako njima objasniti
te zvijeri
Dobro sam, oče. Dani su dugi. Pokušavamo svako malo prijeći, ali znaš kako je.
Nisu povjerljivi. Promijenit će se to, siguran sam. Poljubi majku. Reci joj da je volim.
Gdje da zakopam to dijete, oče?
Jer ono nikad neće otići
iz ruku svog oca
Ono će vrištati
cijeli svoj život
Gledat će pištolj na glavi svoga oca
i njegov strah
Bit će u svakom mraku, oče
U svakom mraku bit će
strah njegova
gologa oca
Ono će gladovati
Ono će zepsti, oče
A oni će se smijati
Je li to stvarno taj bolji svijet?
Ta djeca će odrasti
pokušavajući preći
zamišljenu crtu
između dva svijeta
Zamisli, oče,
ta djeca postat će ljudi
u tom mraku
I gladovat će
i onda opet
bit će goli,
goli,
pretučeni
Još malo oče. Ma što je jedna godina, još jedna godina, naspram cijelog života.
Gdje da zakopam ovu nemoć?
Gdje da zakopam taj bijes?
Šaka mi je nemirna,
ali ne želim udarati oče
Ne želim
jer nisam kao oni
Nisam
I toliko nas je koji nikad nećemo
postati očevi
jer nećemo htjeti ovo,
ovaj bijes
nikome dati
Pogotovo ne djeci
Bila je blaga zima, oče. Sad će i ljeto. Ne brini. Voda je tada mirnija. Što je još jedna godina naspram cijelog života.
Video: Dado Ćosić izvodi skraćenu verziju poeme „Ocu“ Monike Herceg
Početkom ožujka pisala sam tekst za nizozemski magazin De Groene Amsterdammer i još jednom, po tko zna koji put, iščitavala svjedočanstva o brutalnosti hrvatske policije prema migrantima.
Osamnaestogodišnjaka je hrvatski policijski službenik davio majicom.
Grupu od pet mladića, među kojima su bili i maloljetnici, hrvatski policajci su prisilili da se skinu te su goli stajali dva sata na ranojutarnjoj hladnoći.
Također petoricu mladića hrvatski su policajci ugurali u maricu, ubacili unutra dva suzavca, zatvorili vrata i šest sati ih vozili mijenjajući brzo smjerove i naglo stajući. Kada su ih konačno pustili van, pretukli su ih, naredili im da se skinu i uđu u rijeku kako bi prešli u Bosnu i Hercegovinu.
Šestorici Sirijaca hrvatska policija je naredila da legnu na tlo, iako je padao snijeg, te su nahuškali policijskog psa na njih. Pas ih je sve izgrizao, jednom je razderao potkoljenicu, dok su se policajci smijali i bodrili psa. Usput su ih mlatili čizmama po glavi i leđima.
Grupu u kojoj su bili majka, otac, petogodišnji blizanci i trogodišnja curica hrvatski policajci su pucnjevima u zrak požurivali da prijeđu nazad iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. Muškarac koji je u naručju nosio dvoje djece bio je sporiji. Policajac mu je stavio pištolj na sljepoočnicu praveći se da će pucati i onda ga je udario drškom pištolja. Čovjek je pao, zajedno s djecom.
Nisam više mogla čitati. Preplavila me istovremeno i ljutnja i nemoć. Ljutnja što se to događa ponovo i ponovo i nemoć jer se čini da to nasije ništa ne može zaustaviti. Prvi put sam uživo slušala o nasilničkom ponašanju hrvatske policije prije dvije i pol godine od izbjeglica koji su zaglavili u Šidu. Tada mi je mlada Iranka pokazivala na licu tragove šake hrvatskog policajca. Prošlo ljeto sam ponavljala „Žao mi je, žao mi je“ mladićima u Velikoj Kladuši i Bihaću dok su mi pokazivali ozljede. Mobitel mi je pun fotografija modrica, ožiljaka, zavijenih rana na nogama, tragova pendreka na leđima. Koliko god čitala, slušala, gledala, ne mogu se naviknuti na to da se hrvatski policajci iživljavaju na ljudima.
Tri i pol godine međunarodne i domaće organizacije, mediji, pravobraniteljica, EU parlamentarci, UN prozivaju hrvatsku Vladu i policiju zbog nezakonitog protjerivanja migranata iz Hrvatske, zbog nasilja, zbog krađe njihove imovine. Stotine prikupljenih svjedočanstava, stotine fotografija ozljeda. Liječnici potvrđuju da su to ozljede od pendreka, šaka, šipki, čizama, šokera, a ne od provlačenja kroz šumu, kako je to tvrdila bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. I svaki put iznova ministar unutarnjih poslova Davor Božinović kaže: Ne, to se ne događa. Migranti lažu. Mediji lažu. Liječnici bez granica lažu. Amnesty International laže. Svi lažu, osim hrvatske policije.
Hrvatski građani o tome ne postavljaju pitanja jer se nasilje događa na granici, meta nismo mi koji imamo dokumente i svijetlu boju kože. Meta su najslabiji, oni koji nemaju nikakav glas, praktički ne postoje. I to nasilje služi da ih se zadrži u takvom položaju, da ih nema.
No policajci koji krše zakon, zlostavljaju i pljačkaju te čelni čovjek policije koji negira da se to događa, ne predstavljaju red i sigurnost nikome, ne samo migrantima na hrvatskoj granici. Koga može zaštiti policajac koji je u stanju repetirati pištolj u glavu bezopasnog čovjeka koji u naručju drži djecu?
Da, migranti nezakonito pokušavaju prijeći granicu i zatražiti azil jer drugog načina nemaju, često nemaju ni dokumente, ali za to postoji propisana procedura. Ne smije ih se protjerati s hrvatskog teritorija u drugu zemlju kao da tu nikada nisu bili, i još k tome zlostavljati. Policajci se ponašaju kao vladari njihovih života. Kao da ne postoje zakoni, pravila, procedure.
Policijska brutalnost se ne događa nasumično. Nije riječ o opakim pojedincima koji rade na svoju ruku. Da je tako, nakon prvih slučajeva za koje smo saznali, nasilje se ne bi više ponavljalo. A događa se već tri i pol godine jer je dozvoljeno da se događa. Nasilje su dozvolili nadređeni graničnim policajcima, nasilje je dozvolio ministar koji odbija provesti istragu o nasilju. Nasilje je dozvolio premijer koji ne dovodi u pitanje policijsku nedužnost. Policijska brutalnost se dozvoljava jer onima na vlasti odgovara.
Nasilne politike rađaju nasilje i računaju na našu šutnju kako bi se nasilje provodilo.
Nakon par dana nazvala sam Moniku Herceg. Zato što je sjajna pjesnikinja, zato što sam je iz njezinih javnih nastupa doživjela kao pravičnu ženu, i zato što sam iz vlastitog novinarskog i ljudskog osjećaja nemoći htjela da se umnažaju raznovrsni glasovi kojima nije prihvatljivo da hrvatska policija zlostavlja ljude. Monika je odmah pristala napisati poeziju na temelju svjedočanstava o policijskoj brutalnosti. Poemu „Ocu“ možete naći cjelovitu u nastavku priloga. Dogovorile smo se da ćemo pitati jednog od najboljih mlađih glumaca Dadu Ćosića bi li je izveo. Dado, kao ni Monika, nije sklon šutnji, a i sam ima izbjegličko iskustvo za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini.
Udružili smo se samovoljno, bez ičije potpore, kao građani koji ne pristaju na policijsku represiju ni prema kome i o tome žele glasno govoriti. Od tog bezakonja i svireposti nismo zaštićeni zato što smo hrvatski građani. To zlo ne prestaje na granici, ono ostaje u svakom koji ga je naredio, u svakome policajcu koji je udario, koji je ukrao, koji je ponižavao, koji je to vidio i prešutio.
Kada ugledam policajca, danas vidim moguću nekontroliranu silu. Znam da nije svaki policajac nasilnik niti da radi protuzakonito, takva nije većina, ali dok se ne provede nezavisna istraga i ne kazne oni koji jesu, možemo se za svakog policajca pitati je li on taj koji je vezao za stabla, tukao i utrljavao majonezu u raskrvavljene glave migranata, kao što je to zabilježio Amnesty International krajem svibnja nedaleko od Plitvičkih jezera. To se ne događa u Americi, događa se u Hrvatskoj.
Barbara Matejčić
