Prošloga tjedna čitav svijet je obilježio Dan izbjeglica, no životi ljudi koji su u položaju izbjeglice ostali su neizmjenjeni, i dalje ugroženi, nekih čak i izgubljeni. Važno je naglasiti kako je izbjeglicama svaki dan svjetski dan izbjeglica te da njihova borba i napori kojima pokušavaju dohvatiti konce dostojnog života – nikada ne staje. Kako upravo ljudi u izbjeglištvu vide odnos Europe spram migracija i izbjeglištva, jasno odražava crtež jedne izbjeglice koja trenutno boravi u Moira kampu u Grčkoj.
Brod Sea-Watch 3 koji je tijekom lipnja spasio 53 osoba s potonulog gumenog broda, proveo je 14 dana ploveći oko talijanskog otoka Lampeduse jer mu nije bilo dozvoljeno da uplovi u luku. Europske institucije i političari su u ta dva tjedna igrali političke igre. Talijanske vlasti odlučile su prihvatiti 11 osoba (od 53) koje su smatrali ranjivima, bez uzimanja u obzir činjenicu da su vjerojatno svi pojedinci koji su iz Libije pobjegli živi u velikoj vjerojatno žrtve torture (kako izvještavaju međunarodne organizacije). Iscrpljenost putnika na Sea-Watch 3 brodu navela je kapetanicu broda Carola Rackete da uplovi u luku unatoč zabranama. “Odlučila sam uploviti u luku Lampedusa. Znam da riskiram, ali 42 preživjelih osoba koje imam na brodu su premoreni. Dovodim ih u sigurnost.” Ovaj iskaz građanske hrabrosti danas je posebice važan jer pruža otpor svemu onome što je trulo na europskom tlu i poziva na djelovanje. Situacija posade ovog broda i njenih putnika je neizvjesna te preporučamo da za daljnji razvoj situacije pratite njihov twitter i FB profil.
O humanitarnom pomaganju aktivista na području EU i njihovoj kriminalizaciji govori izvještaj koji je objavila paneuropska mreža Research Social Platform on Migration and Asylum (ReSOMA). Izvještaj pručava europsku direktivu i okvir zvan “Facilitators Package”, koji postavlja osnovne parametre upravljanja ilegalnim migracijama. U samom okviru nije jasno kada se točno kažnjava humanitarno pomaganje te bi praksu trebale pokazati presude kojih još nema dovoljno – što je vrlo nezahvalno objašnjenje za aktiviste. Lik Fekete iz Institute for Race Relations naglašava kako smatra da je odbijanje Europske komisije da se pruži neko konkretno pojašnjenje namjerno i da tako ostavlja svakoj zemlji EU da proizvoljno djeuje unutar okvira upravljanja granicom jer im je civilno društvo trenutno najveća prijetnja.
Dok se hrvatska policija hvalila opremom koju koristi u borbi protiv “ilegalnih migranata”, Isusovačka služba za izbjeglice izvijestila je o činjenici kako će do kraja 2019.godine 200 izbjeglica kojima je Hrvatska dodijelila međunarodnu zaštitu tijekom 2016/2017 – završiti na ulici jer sustav integracije nije osigurao proces kojim bi se te iste osobe osamostalile i nastavile svoje živote u Hrvatskoj. Ovo je direktan pokazatelj smjera i kvalitete hrvatske integracijske politike prema izbjeglicama. Kvaliteta izostaje jer ne postoji cirkularni proces održivosti (pružati osnovnu podršku – jezik, zaposlenje, školovanje), a smjer je takav da ljude tjera da Hrvatsku napuštaju. Teorija o tranzitnoj zemlji je time stavljena pod upitnik, odnosno postavlja se pitanje je li Hrvatska tranzitna zemlja u očima ljudi koji su ovdje pokušali živjeti ili u očima političara koji te ljude radije ne bi željeli imati ovdje?! Hrvatskim političarima je daleko važnije da Hrvatska postane dio Schengenskog prostora, što svojim djelovanjem jasno pokazuje ministar Božinović i njegov sektor. Također im je važno da kao pojedinci postanu dio europske političke elite koja se u Brusselu bavi teorijom ljudskih prava, poput ministrice vanjskih poslova Pejčinović Burić, nego ih poštivati u praksi. Sjetimo se, upravo je prošle godine povjerenica za ljudska prava Vijeća Europe Dunja Mijatović u pismu Vladi RH pozvala na provedbu brze, učinkovite i nezavisne istražne radnje o svim zabilježenim slučajevima kolektivnih izgona, i o svim navodima o nasilju protiv migranata, kao i o drugim navodnim zločinima poput krađe, te da poduzmu sve potrebne korake kako bi se takva praksa prekinula i kako bi se preveniralo njihovo ponavljanje. Nadamo da će Marija Pejčinović Burić snažnije zastupati zaštitu ljudskih prava, vladavinu prava i demokratske standarde nego što je to činila dok je bila podpredsjednica Vlade.
Đungla kamp Vučjak u BIH egzistira posljednja dva tjedna. U kampu nema prisutstva medicinskog osoblja što neprihvatljive higijenske i sanitarne uvjete čini još gorima – posebice zbog prijavljenih kožnih infekcija među ljudima koji ondje borave. Jedina organizacija koje trenutno djeluje u kampu jest Crveni križ koji osigurava hranu. EU je na sve reagirala s dodatnim odobrenjem od 14.8 milijuna eura – od čega je 13 milijuna namijenjeno za podršku upravljanju granicom (21. lipnja je potpisan ugovor s IOM-om), a 1.8 milijuna za humanitarnu pomoć. Time je EU sveukupno dosad financijski podržala BIH s 24 milijuna eura oko situacije s izbjeglicama. Iznimno je zabrinjavajuće kako EU 90% namijenjenih sredstava usmjerava u upravljanje migracjiama, a jedan veoma malen dio u humanitarnu podršku ljudima koji žive u vrlo lošim uvjetima. Ovo je direktan pokazatelj kako je Komisiji više stalo do očuvanja granice, nego ljudskih života.
Danas je više nego jasno kako je potrebno reformirati europski sustav azila te propitivati neke njegove temeljne postavke, poput Dublinske uredbe, koja je jedan od glavnih uzroka zbog kojeg su europske zemlje toliko restriktive i zbog kojeg su izbjeglice u očima javnosti percipirane kao neprijatelji umjesto ljudi u potrebi. Za takva promišljanja preporučamo čitanje pravne analize Salva Nicolosia o nezavršenom poslu Europskog parlamenta u pregovaranju o reformi zajedničkog europskog sustava azila.
