Ovog tjedna u Hrvatskoj, kao i na drugim zidinama Tvrđave Europe, svjedočimo tragičnim posljedicama zatvorenih granica i kratkovidnih azilnih i migracijskih politika.
Border Violence Monitoring izvijestio je da je u Hrvatskoj, u šumi, mladi Alžirac izgubio život. Prije dva tjedna, točnije 31. ožujka, Oussama je poginuo u Hrvatskoj, u svom pokušaju da u Europskoj uniji proađe bolji život. Skupinu s kojom je putovao policija je zadržala gotovo dva tjedna, sve do 11. travnja, kada su ih, prema njihovom svjedočenju, nezakonito vratili u Bosnu i Hercegovinu. Hrvatska gorska služba spašavanja objavila je vijest o nesreći još 31. ožujka, ali iz te vijesti nije bilo jasno kako se radi o smrti čovjeka koji je u potrazi za sigurnošću pokušao prijeći u Hrvatsku. Dan kasnije o tome su izvijestili imediji, ali ne stavljajući ovu tragediju u bilo koji kontekst. Zapravo, kao što možete pročitati iz svjedočanstava koje je objavio BVM, “u 3 sata ujutro, grupa je vidjela svjetlo i pretpostavila da je to policija. Bježali su i iznenada začuli kako Oussama vrišti jer je pao u jamu, u kojoj je i umro. Nakon toga, dvije grupe su prošle oko 14 km do sljedećeg sela, gdje su oko 12 sati susreli ženu kojoj su objasnili svoju situaciju. Zvala je policiju, koja je stigla 20 minuta kasnije. Kao izgovor, policija im je rekla da moraju čekati da na raskrižju prođe vlak. Policija je također naredila dolazak gorske službe spašavanja”. Grupa svjedoči i kako je spasitelj pokušao oživjeti čovjeka, ali je bilo prekasno, jer je prošlo 9 sati otkako je mladić umro. Nakon što su svjedočili užasnoj smrti svojeg suputnika, policija im je ograničila slobodu kretanja, oduzela im osobne stvari kao što su mobiteli, ponižavala ih, uskratila im pristup postupku azila, premda su jasno izrazili svoju namjeru da traže azil u Hrvatskoj. Dodatno, morali su potpisati dokumente na hrvatskom jeziku, iako ga ne razumiju, a ni prevoditelji niti odvjetnici nisu bili prisutni.
U međuvremenu, organizacija No Name Kitchen objavila je mjesečno izvješće o nasilju na granicama prema izbjeglicama prema svjedočanstvima prikupljenima u Šidu (Srbija) te Bosni i Hercegovini. Na njihovoj Facebook stranici možete pronaći poveznice i izvadak iz priče o grupi mladića koji su se vratili nakon što su vidjeli prijatelja koji se utapa u slovenskoj rijeci.
Nažalost, Hrvatska nije jedina zemlja, niti jedina članica Europske unije, koja krši temeljno međunarodno načelo zabrane vraćanja – non-refoulementa : Alarm Phone je 15. travnja objavio da je brod s 35 izbjeglica, koji se nalazio u grčkim vodama, bio vraćen u Tursku. Grčke vlasti to i dalje poriču, potvrđujući da je brod pronađen u turskim vodama. Alarm Phone naglašava kako će, nakon tog onemogućenog pokušaja bijega iz Turske, u kojoj izbjeglice strahuju od vraćanja u svoje ratom zahvaćene zemlje porijekla, ti ljudi najvjerojatnije morati još jednom pokušati preko mora stići do Grčke, što znači da će, kako bi pronašli sigurnost, ponovno morati riskirati svoje živote. Već 2019. na tursko-grčkim granicama poginulo je 14 osoba u pokušaju bijega prema sigurnosti.
Deutsche Welle još jednom izvještava o maltretiranju s kojim se ljudi suočavaju i nakon što napuste Grčku tražeći azil u drugim zemljama EU: njihov članak o situaciji u Bugarskoj, Sjevernoj Makedoniji i Bosni i Hercegovini želi podići svijest o višestrukim rizicima i prijetnjama s kojima se izbjeglice suočavaju, kao što su policijsko nasilje i ograničavanje slobode kretanja.
Svi rizici i prijetnje još uvijek ne zaustavljaju ljude u njihovoj odlučnosti da ostvare svoju slobodu kretanja i svoje pravo da pronađu novi dom. Kako izvještava Are You Syrious, dolazeći iz Srbije, ljudi stižu u istočni dio Bosne i Hercegovine, u Tuzlu. Taj grad je ponovno postao tranzitna točka za mnoge i, iako ova situacija traje već mjesecima, Ured za strance Bosne i Hercegovine pred kojim se ljudi okupljaju, ignorira problem. Ljudi koji čekaju dokumente iz ureda, prema izvještaju AYS-a, spavaju na pločniku ili ispred osvijetljenog i grijanog prednjeg prostora ureda koji, naravno, ne radi vikendom. Također, ljudi se okupljaju i oko autobusnog kolodvora. Do sada su građani iz Tuzle jedini koji pružaju podršku ovim ljudima, organizirajući proteklih mjeseci male grupe pomagača i volontera.
Ljudi u pokretu vrlo su izloženi rizicima i prijetnjama. Grupa koja je dodatno podvrgnuta specifičnom i užasnom tretmanu su žene – koje su prečesto izložene trgovini ljudima i seksualnom iskorištavanju. Deset žena porijeklom iz Maroka optužuje španjolske vlasti da su ignorirale tvrdnje kako su bile žrtve trgovine ljudima, zlostavljanja i eksploatacije. Ističu i kako su zbog rasne pripadnosti bile zlostavljane i prisiljene raditi 12-satne smjene bez naknade. Uskraćivana im je hrana i voda, a bile su kažnjavane zbog odlaska u WC ili ako nisu dovoljno radile, piše Guardian.
Iako UN nastavlja isticati kako Libija nije sigurna zemlja za povratak izbjeglica, politike i sporazumi EU-a idu u suprotnom smjeru: 6 000 ljudi se nalazi u pritvornim centrima u Tripoliju, a većina ih je uhićena u pokušaju prelaska Mediterana i vraćena u Libiju kao dio dvogodišnjeg sporazuma prema kojem EU financira ilegalne aktivnosti libijske obalne straže. Naime, EU Libiji daje sredstva, brodove i obuku, u zamjenu za provedbu presretanja i spašavanja. Mnogi ljudi koji se na taj način nađu u libijskim zatvorima i bježe u Niger i Tunis, izvijestili su Politico i Al Jazeera.
Publikacije i događaji:
- U Bihaću i Velikoj Kladuši boravi najveći broj izbjeglica koji preko Bosne i Hercegovine traže način da se domognu zemalja zapadne Europe.Predrasude, percepcija i statistika donosi priče izbjeglica koje se tamo nalaze.
- Friedrich-Ebert-Stiftung iz Budimpešte objavio je studiju “I dalje podijeljeni, ali otvoreniji – mapiranje europskih stavova prema migracijama prije i nakon migracijske krize”
- Gradska inicijativa o migrantima s neregularnim statusom u Europi (C-MISE) objavila je publikaciju sa smjernicama za gradove i općine – “Migrants with Irregular Status in Europe: Guidance for Municipalities”
