Prošlog vikenda u Grčkoj stotine su izbjeglica napustile kampove u kojima već dulje vremena borave te se priključile tzv. “Maršu nade”. Krenule su prema sjeveru Grčke s namjerom da Grčku zauvijek napuste jer ih trenutna situacija, u kojoj je nekima intervju za međunarodnu zaštitu dogovoren tek za 2024.godinu, dovodi u stanje potpunog beznađa i perspektive za vlastitu budućnost. Mnogi mediji prenose kako je ovaj pokret potaknut lažnim vijestima o otvorenoj granici, no uvjete u kojima ti ljudi žive potpuno zanemaruju, a upravo su oni glavni razlog odlaska iz kampova. Potrebno je staviti se u poziciju ljudi koji žive u šatorima i barakama i čekaju uvjete za dostojanstven život te razumijeti da im ne preostaje ništa drugo nego da to sami pokušaju promijeniti. U Grčkoj se upravo to događa – izbjeglice su izašle iz kampova i pokazale kako su protiv politike koju provodi Tvrđava Europa, što nije prvi put, a vjerojatno neće biti ni posljednji, ako se politike EU ne promijene.
Iako izbjeglice gaje nadu za boljim životom u zemljama EU, integracijske politike brojnih zemalja EU, poput Hrvatske, nije adekvatna i prepušta izbjeglicama da se same snalaze. Države vrlo jasno definiraju obveze izbjeglica, no izostavljaju definirati vlastitu ulogu u procesu integracije. Najnoviji takav primjer u Hrvatskoj je Pravilnik o izmjenama i dopuni Pravilnika o ostvarivanju materijalnih uvjeta prihvata, koji regulira uvjete smještaja i obaveze osoba smještenih u Prihvatilištu za tražitelje azila. Pravilnik je na javnom savjetovanju dostupan do 27. travnja. Sustav integracije izbjeglica dio je hrvatskog socijalnog sustava koji ima niz nedostataka i u njemu se rijetki snalaze, a izbjeglice kao novi članovi društva trebaju podršku države i društva, primjerice integracijskih radnika i interkulturnih medijatora. Godinama se kao problem ističe pronalazak adekvatnih stanova za smještaj izbjeglica, kao i stanodavaca koji su ih voljni primiti. Važno je zagovarati unaprjeđenje sustava za čitavo društvo, zbog čega je nedavno i pokrenuta kampanja Stanovanje za sve! koja ističe kako stanovi moraju biti priuštivi, a stanovanje društvena briga.
U Bosni je protekli tjedan održana sjednicaOperativne grupe za koordiniranje aktivnosti i nadzora nad migrantskom krizom na području Unsko-sanskog kantona (USK) koja od Vijeća ministara BiH i IOM-a traži izmještanje migrante iz objekata “Bire” u Bihaću i “Miral” u Velikoj Kladuši u roku od 30 dana. Upozorili su na porast nasilja među migrantima i izbjeglicama te da, ukoliko državne vlasti ne izmjeste migrante i izbjeglice, oni će sami zatvoriti migrantske centre. Na sjednici su se neki sudionici dotakli pitanja neovlaštenog prebacivanje migranata i izbjeglica iz Hrvatske u BiH, te način trošenja sredstva Europske unije za rješavanje migrantske krize. Ovo je još jedan pokazatelj neadekvatih uvjeta u BiH i činjenice da zemlje EU moraju zajedno preuzeti odgovornost za izbjeglice.
Djelovanje migracijske politike EU svoje posljedice također ima u zemljama Afrike odakle mnogo ljudi bježi zbog vlastite nesigurnosti, a na tom putu se neki nađu u nehumanim uvjetima (primjerice u libijskim detencijskim centrima) dok se vrlo često one koji se domognu EU deportira natrag na kontinent Afrike organiziranim letovima. Europski mainstream mediji gotovo uopće ne izvještavaju o stanju u raznim afričkim zemljama, a taj kontekst je itekako bitan za razumijevanje položaja migranata i izbjeglica. Zbog toga je važno istaknuti posjet koordinatora Udruge deportiranih iz Togo-a (Togolese Association of Deportees – ATE) Aboubakari Razakou – koji će u sljedećih nekoliko dana posjetiti Njemačku, Austriju i Nizozemsku. Njegov dolazak inicirao je njemački dnevni list TAZ i Afričko-europska mreža Interact koja prati stanje ljudskih prava u afričkim zemljama. Suradnja između europskih i afričkih inicijativa za zaštitu ljudskih prava iznimno je važna jer ne samo da može dati uvid u uzroke i posljedice migracijskih kretanja; već može i prevenirati kršenje ljudskih prava te zloupotrebu eksternalizacije europskog sustava azila u afričke zemlje.
