Autorice: Emina Bužinkić, Maja Osmančević
U nedavnim obraćanjima povjerenika Avramopolousa primjerice onog iz rujna prošle godine pod nazivom Remarks on new measures for stronger EU borders and solidarity on migration ili kasnijih, naglasak je na potrebi zajedničkog napora zemalja članica Europske unije u zaštiti vanjskih granica, efikasnim povratcima onih koji nemaju pravo ostati u Uniji, te na trenutnoj i efikasnoj identifikaciji i procesuiranju onih koji dođu na europske obale. Avramopolous je u vise navrata predložio primjenu mjera koje se odnose na patroliranje granicama, odobravanje ili odbijanje ulaza na vanjskim granicama te presretanje osoba koje prelaze granice iregularno. Pritom, predsjednik Juncker i povjerenik Avramopoulos kategorički odbijaju kako se radi o militarizaciji Europske unije i tvrde kako EU nije nepropusna tvrđava već, posve suprotno, unija otvorenosti i tolerancije te unija koja je usredotočena na pružanje utočišta onima koji su u potrazi za zaštitom. Unatoč tvrdnji kako se ne radi o militarizaciji Unije, rijeci povjerenika Avramopoulosa i predsjednika Junckera jasno upućuju na kontinuitet rigidne sekuritizacije i pritiska na kretanje, slobodu i prava izbjeglica i migranata.
Taj se pritisak ‘obrane’ vanjskih granica sasvim jasno vidi i u Hrvatskoj u dnevnim postupcima hrvatske policije spram izbjeglica: u sustavnoj dehumanizaciji i torturi kojima su izbjeglice izložene u pograničnim područjima i policijskim postajama uslijed nasilnog protjerivanja izbjeglica s teritorija te u opetovanoj retorici čelnika Ministarstva unutarnjih poslova i policijskih službenika koji opravdavaju, normaliziraju i reguliraju pa time i legaliziraju nasilne prakse spram izbjeglica. U proteklom razdoblju svjedočili smo elasticitetu policijskog nasilja i u slučajevima potjera i otvorene paljbe na vozila kojima su izbjeglice krijumčarene preko granica Republike Hrvatske uslijed kojih su se dogodila ozbiljna stradanja poput slučaja stradanja djece u Donjem Srbu[1] ili pak presretanja krijumčarskih vozila na javnim mjestima uz neminovno izazivanje straha i panike u javnosti[2].
Sekuritizacijski režim Europske unije kojemu je i Hrvatska čvrsta karika u lancu posljednjih godina jasno demonstrira eskalaciju policijske represije. Ona je dio tzv. tehno-sekuritizacijske paradigme (Mattelart, 2010[3]) koja izbjeglice i migrante pretvara u sumnjivce i neprijatelje, a policijske snage heroizira u fantomskoj borbi protiv tih neprijatelja. Ta opsesija sekuritizacijom operira kroz normalizaciju ilegalizacije, kaznene mjere, rasno profiliranje, protjerivanje i razne forme nasilja.
Govoreći o zajedničkom europskom pristupu u području migracija, Avramopoulos je rekao da rezultati govore sami za sebe: “broj nezakonitih dolazaka danas niži je nego prije početka krize, europska granična i obalna straža podigla je zajedničku zaštitu granica EU-a na novu razinu, a u suradnji s partnerima radimo na osiguravanju zakonitih migracijskih kanala, dok istovremeno ubrzavamo vraćanje”.[4] Avramopoulos nije lagao kad je rekao da rezultati govore za sebe, no prešućeno je da rezultati ne govore o cijeni pod kojom se ostvaruju.
Libiju[5] i Tursku prije bismo nazvali suučesnicima u sustavnom kršenju ljudskih prava nego li “partnerima”. Prvoj državi je EU dala ovlasti i sredstva za presretanje čamaca na Mediteranu i odvraćanja istih od sjeverne obale Mediterana, dok je s drugom uspostavila dogovor[6] po kojem EU iz Turske prima jednog sirijskog izbjeglicu za svakog iregularnog migranta (od kojih su mnogi tražitelji međunarodne zaštite) kojeg Turska zauzvrat primi iz Grčke. Ovakvim političkim potezima europske države već ranjivu skupinu ljudi svjesno izlaže daljnjim opasnostima. Osim što je postala cvatuće tržište roblja[7], Libija nikad nije bila potpisnica Konvencije o statusu izbjeglica. S druge strane, Turska je potpisnica Konvencije i njenog Protokola, no zadržavši definiciju izbjeglice iz 1951. po kojoj status mogu ostvariti isključivo Europljani[8].
Sličan scenarij se odvija u Maroku gdje još nije odobrena skica za prvi zakon o azilu[9]. Zbog svog statusa povlaštenog partnera EU-a[10], Maroko je motiviran održavati dobre odnose, što podrazumijeva i čuvanje vanjskih granica Tvrđave Europe. Maroko svoje iregularne migrante ne deportira, već ih po principu “podijeli pa vladaj” svako toliko sabere i raseli po gradovima udaljenijima od Ceute i Melille[11] – španjolskih enklava u Maroku gdje bi migranti mogli zatražiti međunarodnu zaštitu. Ovakav proces eksteriorizacije granica, “[…] a koji podrazumijeva umnažanje procedura upravljanja granicom, daljnje prerađivanje koncepata suvereniteta, uz premještanje granica ponekad i daleko izvan teritorija Unije ili Schengena, pa i Europe”[12] (Hameršak i Pleše, 2017: 12), ima rastuću popularnost i u našem regionalnom kontekstu.
U ožujku 2016. Vijeće ministara BiH je prihvatilo Strategiju u oblasti migracija i azila 2016-2020, no odgovorne organizacije i državna tijela se ni dvije godine poslije nisu pripremili za povećanje broja dolazaka ljudi koje se moglo predvidjeti prema UN-ovim mjesečnim izvješćima.
Tijekom 2018. je u BiH stiglo preko 23,000 ljudi. Od onih 1,657 koji su predali zahtjev za azil, slučaj je riješen za samo 611. Među njima – dvoje je dobilo pozitivno rješenje. Svo to vrijeme azilantski se centar Delijaš punio, brzo pokazavši da je njegov kapacitet za 160 ljudi nedostatan, no prve obitelji su premještene u drugi centar Salakovac tek u svibnju. Situacija ni danas nije bolja – ljudi se nalaze u nehumanim i ponižavajućim životnim uvjetima, bez obzira na preko 9 milijuna eura koje je EK alocirala u svrhu pružanja hitne humanitarne pomoći kao i izgradnje kapaciteta. Situaciju dodatno komplicira činjenica da su svi novci bili dodijeljeni međunarodnim organizacijama – IOM, UNHCR i UNICEF – a ne lokalnim vlastima. Zbog takve raspodjele sredstava, nitko ne preuzima odgovornost za loše stanje u kojima se izbjeglice nalaze i manjak poteza izvršenih po rješavanju tog problema. Mit “zemlje isključivo tranzita” dodatno podupire takvu letargiju. Takva percepcija negira stavove značajnog broja ljudi koji tvrde da bi ostali u BiH kad bi se ta opcija činila mogućom.
Paradoksalno su za izbjeglice ostanak i odlazak postali jednako izgledni – jedne strane neizvjesnošću budućnosti tjerani da idu dalje, a s druge strane hrvatskom policijom protjerani da ostaju na mjestu.
Dugo ljeto migracija, 2015., prosječnoj osobi poznatije je pod nazivom “migrantska kriza”, no o kakvoj se krizi radi(lo) – brojčanoj ili vrijednosnoj?
Europski migracijski režim počeo se stvarati već u posljednjem desetljeću 19. stoljeća[13] (Zolberg po Mesić, 2002:), a SAD-ov Zakon o kvotama 1921. naznačio je početak restrikcija useljavanja kojima svjedočimo i danas u Trumpovoj Americi.[14] Značajno je napomenuti da je zakon bio formuliran kako bi ograničio imigraciju Židova koji su bježali od progona u Istočnoj Europi. Istovremeno je među europskim vođama vladao strah od špijuna poslije Prvog svjetskog rata i Oktobarske revolucije, stoga je strah poslužio kao motivacija za jačanje politika strogog nadzora ulaska.
Restrikcije su popustile samo onda kada je poslije Drugog svjetskog rata nedostajalo radne snage, ali i tada su imigracijske zemlje poticale privremenost ostanka useljenika. Naftna kriza 1973. i ekonomska kriza koja je uslijedila bile su samo poticaj za ono što je Europa već prije htjela reći nepovlaštenim imigrantskim populacijama – “Niste dobrodošli.” Uvedena je striktna imigracijska kontrola, a iznimkama se smatralo isključivo spajanje obitelji te prihvat izbjeglica.
Tvrđavi Europi je danas i to previše, a političari se ne stide to mišljenje dijeliti na društvenim mrežama. Pa tako danska ministrica Inger Stojberg na Facebooku piše kako su izbjeglice nepoželjne i to će i osjetiti[15], talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini ljudske živote koristi kao političku valutu za ucjenjivanje ostalih država Unije[16], dok u susjednoj BiH vlasti Cazinske krajine počinju postavljati ultimatume[17] uslijed osjećaja prepuštenosti samima sebi od strane centralne vlasti države.
[1] Policija je pucala na kombi s ilegalnim migrantima. Ozlijeđeno je i dvoje djece, dečko prostrijeljen u glavu je na intenzivnoj, Telegram, objavljeno 31. svibnja 2018.
[2] Policija opkolila sedam izbjeglica u centru Rijeke: “Jednog po jednog pratili su u maricu”, Novi list, objavljeno 17. rujna 2018.
[3] Mattelart, A. (2010). Globalization of Surveillance. Cambridge: Polity Press.
[4] http://hr.n1info.com/Svijet/a375607/EK-migracijska-politika-daje-rezultate-ali-treba-nastaviti-s-reformama.html
[5] Usp. Amnesty International, 2017: Libya’s Dark Web of Collusion
[6] V. https://helprefugees.org/news/eu-turkey-deal-explained/
[7] Usp. https://www.reuters.com/article/us-libya-security-rights/executions-torture-and-slave-markets-persist-in-libya-u-n-idUSKBN1GX1JY
[8] Usp. https://www.unhcr.org/protection/basic/3b73b0d63/states-parties-1951-convention-its-1967-protocol.html
[9] Usp. https://www.hrw.org/world-report/2019/country-chapters/morocco/western-sahara#d4aedc
[10] Usp. https://www.iemed.org/anuari/2009/aarticles/a149.pdf
[11] Usp. https://www.youtube.com/watch?v=LY_Yiu2U2Ts
[12] Hameršak, Marijana i Pleše, Iva. (2017) Zarobljeni u kretanju: o hrvatskoj dionici balkanskog koridora. U: Bužinkić, Emina (ur.) i Hameršak, Marijana (ur.): Kamp, koridor, granica: studije izbjeglištva u suvremenom hrvatskom kontekstu.
[13] Mesić, Milan. 2002. Međunarodne migracije: tokovi i teorije, u Prikazi i recenzije, Migracijske i etničke teme 19 (2003), 1: 119–129. https://hrcak.srce.hr/file/199082
[14] https://www.theguardian.com/us-news/2018/jun/08/nearly-1800-immigrant-families-separated-at-us-border-in-four-months; https://www.washingtonpost.com/politics/trump-says-us-agents-had-to-use-tear-gas-against-migrants-at-border/2018/11/26/a2b66a00-f1ba-11e8-80d0-f7e1948d55f4_story.html?noredirect=on&utm_term=.9ef6bd8239b5
[15] Slobodan prijevod, usp. https://www.nytimes.com/2018/12/03/world/europe/denmark-migrants-island.html (v. http://refugees.dk/en/focus/2019/february/the-massive-danish-discrimination/)
[16] Usp. https://www.express.co.uk/news/world/1074656/EU-news-Matteo-Salvini-migrants-Italy-Brussels-migration-policy i https://www.telegraph.co.uk/news/2019/01/31/matteo-salvini-wants-ban-migrant-rescue-vessels-entering-italys/
[17] Usp. http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ultimatum-iz-krajine-preuzmite-prihvatne-centre-ili-vracamo-migrante-u-sarajevo
