Iako su svjedočanstva izbjeglica o situaciji na granicama unazad više od dvije i pol godine kontinuirano alarmantna te je situacija ostala nepromjenjena, ovoga tjedna se putem dva dokumentarca, ARD televizije “Smrt na Blakanskoj ruti” i Al Jazeera-e Revizija: Na granici razdvajanja te u tekstu Deutsche Welle-a Izbjeglice umiru na balkanskoj ruti, ponovo aktualizirala tema push backova, odnosno nezakonitih vraćanja izbjeglica te svega onoga što je posljedica nemogućnosti kretanja sigurnim i legalnim putevima, a u najtragičnijim slučajevima – smrti. Osim kriminalizacije ljudi koji traže sigurnost, iz ovih materijala ponovo se mogu čuti vrlo problematične prakse policijskog pritiska na odvjetnike i organizacije civilnog društva koji su se bavili okolnostima smrti šestogodišnje djevojčice Madine i sudbinom njene obitelji te koji su javno upozoravali na prakse sustavnog, nezakonitog i često nasilnog onemogućavanja pristupu teritoriju tisuća tražitelja azila i njihovom kolektivnom protjerivanju u BiH odnosno Srbiju.
U emisiji Re:vizija, posebno je zanimljiva izjava načelnika Uprave za granicu Ničena da “osoba koja uđe u Republiku Hrvatsku ima pravo, i po našem Zakonu i po Zakoniku o Schengenskim granicama, zatražiti međunarodnu zaštitu. Osoba koja ne uđe u RH takvo pravo ne može ostvariti niti na graničnom prijelazu niti na graničnoj crti.”, budući da je upravo Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, člankom 33. propisano kako “Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva može izraziti namjeru prilikom obavljanja granične kontrole na graničnom prijelazu.” Podsjećamo kako je preduvjet da bi netko uopće mogao koristiti pravo da traži sigurnost i zaštitu pristup sustavu međunarodne zaštite, a da osobe koje bježe iz ratom ili drugim sukobima zahvaćenih zemalja uglavnom nisu u mogućnosti pribaviti ili imati potrebne dokumente za legalan ulazak u neku državu, pa ovakvo tumačenje uistinu zabrinjava i dovodi do pitanja kako prakticirati solidarnosti i humanost, ali i zapravo smisla domaće i međunarodne pravne regulacije ovog područja.
Prošloga tjedna se u Zagrebu okupila neformalna mreža Koordinacija za azil koju vodi Hrvatski pravni centar te se razgovaralo o izazovima u pružanju besplatne pravne pomoći tražiteljima međunarodne zaštite i tzv. državljanima trećih zemalja. Sudionici, među kojima je bilo pružatelja besplatne pravne pomoći, ističu kako odvjetnici uviđaju da izostaje dostupnost pravne pomoći u svim fazama postupka traženja međunarodne zaštite te da jednako tako nedostaju prevoditelji. Odvjetnici koji pružaju pomoć tražiteljima međunarodne zaštite u Prihvatnom centru za strance Ježevo ne mogu samostalno razgovarati sa svojim strankama već je uz njih uvijek prisutan policijski službenik. Jednako tako je istaknuto da policija ne provodi postupak ranog prepoznavanja žrtava mučenja i ostalih ranjivih skupina, čime izostaje pravovremena reakcija i postupanje.
O opasnostima, rizicima i nasilju koje izbjeglice doživljavaju tijekom pokušaja dolaska do željenih destinacija izvještavali smo u više navrata, a ovog je tjedna međunarodna nevladina organizacija Ženska komisija za izbjeglice (WRC) objavila izvještaj o nasilju kojem su izložene žene, muškarci i maloljetnici na tzv. mediteranskoj ruti. Da citiramo članak iz Biltena: “Ovaj izvještaj WRC-a je u pogledu seksualnog nasilja potvrdio ono što je bilo razvidno i iz drugih istraživanja: u tretmanu izbjeglica u službenim logorima koje plaća EU i neslužbenim logorima koje vode trgovci robljem nema velikih razlika.”
I opasnostima tu nije kraj, kako EUobserver javlja, FRONTEX (Europska agencija za graničnu i obalnu stražu) pregovara o opciji da sudjeluje u vraćanjima odbijenih tražitelja azila i migranata iz trećih zemlja na zapadnom Balkanu u njihove matične države. To u principu znači da bi FRONTEX, dakle, EU agencija prisilno vraćala u zemlje porijekla one osobe koje nikad nisu stupile na teritorij EU i čiji su zahtjevi za azilom procesuirani u zemljama koje nisu obvezane EU pravom.
