Idućeg mjeseca u Hrvatsku bi kroz program preseljenja trebalo stići nekoliko obitelji sirijskih izbjeglica koje žive u izbjegličkim kampovima u Turskoj. Do sada je oko 150 ljudi došlo u Hrvatsku preko programa preseljenja, ali 30% njih je napustilo zemlju. Ta zabrinjavajuća brojka, zajedno s činjenicom da je u zagrebačkom Prihvatilištu za tražitelje azila samo 200 ljudi, navodi na propitivanje hrvatskog integracijskog sustava, ali i migracijskih politika. Hrvatska, naravno, mora učiniti više na polju integracije, počevši od pružanja poduke hrvatskog jezika, kao i zakonom zajamčene socijalne potpore, ali problem je puno veći, jer je preseljenje postalo gotovo jedina mogućnost za traženje međunarodne zaštite u našoj zemlji. Naime, prema svjedočanstvima izbjeglica, nastavlja se praksa hrvatske policije koja ljudima uskraćuje traženje azila na granicama Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom te sa Srbijom, vraćajući ih u te zemlje, često i nasilno. Tako ljudi ostaju bez svog prava na zaštitu, pristupa europskom sustavu azila te smještaja u prihvatilištima u Hrvatskoj. Kao posljedica toga, izbjeglice su još uvijek zaglavljene u Bosni i Hercegovini, gdje su kampovi puni, a izbjeglice prisiljene spavati na otvorenom i u šatorima.
Na taj način Hrvatska podržava i sudjeluje u politikama eksternalizacije migracija, koje se mogu vidjeti ne samo u dogovorima s afričkim zemljama, već i na svim granicama Europske unije. Tri godine nakon sporazuma između EU i Turske, uvjeti u grčkim žarišnim točkama su i dalje izrazito loši na što su upozorili iz Médecins Sans Frontières (MSF) , a više od 25 nevladinih udruga predvođenih Danih Refugee Councilom objavilo je zajedničko pismo u kojem prozivaju EU zbog zadržavanja izbjeglica u “neodrživim, neučinkovitim i opasnim” uvjetima. MSF također ističe kako politike EU-a nisu jedini čimbenik koji utječe na živote izbjeglica, već i da su političari država članica u velikoj mjeri utjecali na javno mnijenje, pa tako i ponašanje građana svojih zemalja. Naime, istraživanje koje je provela Lunaria pokazuje da je u Italiji 2018. ukupno zabilježeno 628 slučajeva verbalnog i fizičkog nasilja, imovinske štete i diskriminacije povezane s ksenofobijom ili rasizmom. Puni tekst istraživanja, na talijanskom, možete pročitati ovdje.
Takve politike dovele su i do normalizacije odbijanja spašenih ljudi u Sredozemlju.
“Mare Jonio” , brod za spašavanje organizacijeMediterranea Saving Humans, koji u ponedjeljak je uz obalu Libije spasio 49 izbjeglica, uključujući desetak djece, doživio je uobičajeni ping-pong talijanskih i europskih institucija, ali je konačno u utorak navečer brodu dopušten ulazak u luku Lampedusa. Prilikom približavanja broda pristaništu, izbjeglice su vikale “sloboda, sloboda”. Brod “Mare Jonio” ne samo da je uspio spasiti izbjeglice od libijske obalne straže, već je i premostio vladine blokade poput financijske policije (Guardia di Finanza) i bijesnog ministra unutarnjih poslova Mattea Salvinija te je doveo spašene izbjeglice na obalu uspješno izbjegnuvši njihovo uhićenje. Odgovor na ovaj uspjeh može se naći u jasnoći i odlučnosti posade “Mare Jonio” i njihovih političkih skupina – u ovom videu možete čuti cijeli razgovor između kapetana i GdF-a. Ovdjemožete pratiti sva ažuriranja, a ovdje možete pročitati više o političkoj analizi ovog uspjeha. U međuvremenu, Europski parlament raspravljao stanju nevladinih organizacija koje spašavaju živote na Mediteranu.
Također, gradonačelnik Lampeduse Martello osporio je Salvinijeve tvrdnje da su talijanske luke zatvorene, govoreći kako je to samo Salvinijev način prikupljanja političkih bodova, dok je stvarnost potpuno drugačija te rekao da je više od 3.000 migranata prošle godine krijumčarskim brodovima stiglo na Lampedusu. Ovo je još jedan pokazatelj kako Europa ne može zaustaviti migracije politikama zatvorenih vrata, već da na taj način samo riskira ljudske živote.
Detaljniji i kritičniji pogled na situaciju u Sredozemnom moru možete pročitati u izvješćuAlarm Phone-a, čija temeljita analiza naglašava odgovornosti EU politika u Libiji u vidu eksternalizacije migracija. U njemu se naglašavaju načini udruživanja nekoliko vlasti kako bi organizirali otmicu i povratak onih koji bježe preko Sredozemnog mora. Komercijalna plovila, kako je Alarm Phone više puta dokumentirao, također su dio su ove “industrije deportacija” u kojoj kršenja ljudskih prava i kršenje morskih zakona sustavno provode europske vlade, institucije EU, saveznici u sjevernoj Africi i drugdje, kao i komercijalni akteri.
Novinari Jan M. Schäfer, Simone Schlindwein i Christian Jakob posjetili su zemlje poput Ugande, Nigera i Sudana kako bi istražili kako EU provodi svoju migracijsku politiku u Africi: Policija i vojnici iz europskih zemalja šalju se u sve više afričkih zemalja kako bi im se pomoglo pooštriti svoje granične kontrole. Čak se i diktature u Sudanu i Eritreji pretvaraju u europske partnere u poslovima zatvaranja migracijskih putova. Pogledajte njihov dokumentarac.
