Prva nedjelja u listopadu donijela je pobjedu solidarnosti i iščekivanog iskaza otpora građana Mađarske – države s najrestriktivnijim rješenjima za izbjeglice. S druge strane, vodstvo EU-a još je jednom pokazalo potpunu karikaturu političke i moralne odgovornosti dogovorivši s Afganistanom kontroverznu odluku prema kojoj će EU u Afganistan vratiti 80.000 izbjeglica. Pred ratom razoreni Afganistan je predstavljen novčani ultimatum kojim bi, da nisu pristali na dogovor, Europska komisija uskratila novčanu pomoć za koju se procjenjuje da iznosi oko 40 posto ukupnog BDP-a Afganistana.
Nakon sramotnog sporazuma s Turskom, ovaj s Afganistanom još je jedan u nizu kojim se pokušava uspostaviti efikasna suradnja u vidu kontrole dolaska neželjenih migranata na teritorij EU. Kao što je najavljeno na sastanku u La Valleti, a često spominjano u izjavama njemačke kancelarke Merkel – slični sporazumi s određenim afričkim zemljama neizbježan su naredni korak. Stoga je nužno zaustaviti daljnji razvoj politike eksternalizacije koja zemljama EU-a omogućuje jasno pozicioniranje u odnosima moći, učinkovito smanjenje vlastite izloženosti tražiteljima azila, izbjeglicama i migrantima te proširenje svog internog sustava redistribucije u procesuiranju zahtjeva za azil na druge zemlje.
Osim toga, politika zadržavanja velikog broja izbjeglica u područjima u kojima nisu zajamčena bar bazična ljudska prava te dostojanstveni uvjeti života ne samo da je moralno nedopustiva nego i sušta suprotnost vrijednostima, na kojima se EU voli pohvaliti da počiva. Osim toga, dugoročne razvojne strategije usmjerene osiguravanju dostojanstvenog života za sve ljude nije moguće ostvariti uz sustavan i kategorički rad na restrikciji migracija, budući da su one i komplementaran i sastavni dio međunarodnog ekonomskog razvoja.
EU mora sa trećim državama dogovoriti zajednička dugoročna rješenja za sve osobe koje su napustile svoje domove kao i osiguranju alternativa migracijama u zemljama porijekla kroz doprinos izgradnji društava, unapređenju kvalitete života te prevenciji sukoba. Najveći broj prisilno raseljenih osoba nalazi se u drugim afričkim i azijskim državama i stoga je važno prevenirati instrumentalizaciju razvojne suradnje za uvjetovanje zemalja primateljica na readmisijske ugovore, sprečavanje migracija, strože kontrole granica i dr.
Ključ za rješavanju izbjegličke krize nije u tome da se ljudima onemogući bijeg pred ratom ili siromaštvom, već je u jačanju politika solidarnosti i razvoja sa građanima onih zemalja koji trpe povrede ljudskih prava i siromaštvo. Kada će ulaganja u razvojnu suradnju višestruko nadmašiti ulaganja u vojno-političke barijere prema izbjeglicama, moći ćemo vidjeti kraj ove humanitarne krize. Takvu političku odluku još uvijek čekamo.
Foto: HINA / EPA/JAWAD JALALI
