Ljudi stalno govore kako su sretni zbog toga što nema ratova, što je sve to ratovanje završena priča. No oni ne gledaju dovoljno široko, ti ratovi još uvijek postoje,oni su tu i to u našoj neposrednoj blizini. Ljudi stradavaju, umiru za svoju slobodu, domovinu. A to sada ostavlja utisak i na nas, i ako toga do sada nismo bili svjesni, morat ćemo vrlo brzo postati jer izbjeglička kriza je produkt tih ratova. Izbjeglice dolaze k nama i traže pomoć, solidarnost nas kao ljudi, i tu, sada, mi se moramo pokazat ljudima u pravom ljudskom svjetlu, moramo ih primiti otvorenih ruku i otvorena srca i spasiti im život. Moramo se integrirati u veliku zajednicu dobrih ljudi koji ne mrze, ne preziru, koji su humani, jer ne znamo kada se tako nešto može dogoditi kod nas, nama, kakva nas katastrofa može zadesiti, a onda nećemo biti u nimalo drugačijoj poziciji od Sirijca, Afganistanca ili bilo kojeg drugog čovjeka u nevolji, a tada, tada ćemo htjeti biti zbrinuti, biti na sigurnom i tada ćemo tražiti pomoć koja će nam biti potrebna i na kojoj bismo bili više nego zahvalni i zbog toga trebamo dvaput razmisliti prije nego što donesemo neku odluku i odbijemo nekoga.
Prvo bismo trebali razviti svijest o problemu. Mi pričamo o ljudima koji su ostali bez doma, bez žene, muža, djece, obitelji, pričamo o ljudima koji su ostali bez ičega, izgubljenim ljudima koji žive u nadi za bolje sutra, traže novi početak koji im mi, Europa, Hrvatska, možemo pružiti. Zadnjih godina, s pojavom izbjegličke krize pa nadalje, bogate zemlje, udaljene desetljećima i tisućama kilometara od bijede, nasilja i rata, nisu baš otvorene i spremne pomoći izbjeglicama, nego se nastoje zatvoriti unutar svojih granica, okrenuti glavu i začepiti uši da ne vide i ne čuju probleme oko sebe jer, kako narod kaže: sit gladnom ne vjeruje.
Međutim, možemo li u ovakvoj situaciji, u izravnom susretu s tolikim mnoštvom ljudi koji pate, koji su bez doma, posla, prihoda, čija djeca trenutno nemaju djetinjstvo jer nemaju gdje spavati, jer su često gladna i žedna, gola i bosa, nemaju se gdje okupati, obaviti nuždu, nemaju se gdje igrati i obrazovati, možemo li u ovakvoj situaciji odrediti mjeru solidarnosti i humanosti?! Možemo li reći ljudima koji bježe od rata i progona zbog svoje vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili čega god drugoga, možemo li reći tim ljudima koji bježe od poniženja, neimaštine ili smrti, koji se bore za goli život: „Dosta smo vam pomogli, sad ovisite sami o sebi, snađite se kako znate i umijete.”
Svatko zaslužuje priliku i imamo primjer pape Franje koji je misu jubileja milosrđa slavio kao misu jubileja migranata gdje se obratio migrantima i rekao: „Svaki od vas donosi Zapadu dragocjenu kulturu, ne dopustite da vam otmu tu nadu i radost življenja.” Iz Papinog govora vidimo kako se divi izbjeglicama i uzvisuje njihovu snagu za životom i govori im da ne daju nikome da im to uzme jer da je ta snaga nešto najviše što nam bog u tako teškim trenucima može podariti. Također u svome govoru ističe razliku Zapada i Istoka, ali upućuje ljude na multikulturalnost i solidarnost za razumijevanje drugih kultura i da to ne moramo nužno značiti zlo, već doprinos u kompaktnosti različitosti.
Granice trebaju biti vrata, prolazi. Ljudima u potrebi uvijek bi trebalo pružiti ruku spasa, pružiti im priliku da si izgrade život dostojan čovjeka jer to su ljudi kojima trebaju prilike za posao, to su djeca koja trebaju imati osigurano školstvo, bolesni kojima je potrebno pružiti medicinsku skrbi. Ovu situaciju stoga možemo nazvati izazovom za sve nas, da pokažemo i dokažemo da možemo i hoćemo razumjeti za druge, biti solidarni, humani i suosjećajni. Izazovi su, naime, u većini slučajeva teški, pa ni ovaj ne može biti lagan i ugodan, ali to ne znači da trebamo odustati, nego trebamo uprijeti svoje snage kao Europa i naći način kako da pružimo pomoć izbjeglicama.
Iz eseja Ambasadorice solidarnosti Sunčane Milić
