Rundekovi stihovi nažalost vrlo dobro opisuju stavove koje čujemo svakodnevno: to nisu ljudi kao mi, to su primitivni, neuki, malo tupavi ali bez skrupula, donose nam opake tropske boleštine ako sretneš nekog takvog obavijesti me jer ima ih, ima ih…To jesu ljudi kao mi. To su ljudi čiji su do nedavno normalni životi razoreni i sada trebaju našu pomoć. A mi trebamo postupiti tako da ih saslušamo i dođemo do zajedničkog rješenja. Sama definicija solidarnosti je: zajednica ili dogovor osjećaja ili postupka, posebno među individualcima sa zajedničkim interesom, međusobna podrška unutar grupe.
Pa kako onda mnoge europske države opravdavaju svoju zatvorenost prema izbjeglicama? Odgovor je strah od promjene. Strah od nekakve distopijske muslimanske nadmoćnosti ili pak terorizma kao svakodnevne pojave u Europi. No to su sve neopravdane paranoje koje nisu utemeljene na nikakvim činjenicama. Stručnjaci su izračunali da bi se, čak i da Europa primi svih 4 milijuna sirijskih izbjeglica i kada bi svih 100% bili muslimani, postotak muslimana u Europskoj uniji bi porastao sa 4% na 5%. A to zaista nije nešto oko čega bismo se trebali zabrinjavati. Što se tiče stope kriminaliteta, nikakvi porasti se nisu dogodili niti hoće. Izbjeglice nisu kriminalci. To su obični ljudi kojima je potrebna pomoć. Zapravo, čak je i manja mogućnost da zločin počini imigrant nego domaći stanovnik jer je imigrant svjestan toga koliko je krhko gostoprimstvo jedne države Europske unije i da zločinom riskira deportaciju sebe i svoje obitelji. Neki od imigranata će se trajno ovdje naseliti, a neki će se sa zarađenim novcem vratiti i pomoći svojim obiteljima.
Situacija u kojoj se nalazimo velik je test za europsko društvo, pogotovo za Europsku uniju. Ukoliko odlučimo ne pomoći državama koje nisu već primile velik broj izbjeglica, onda predstavljamo licemjerje nad licemjerjem. Jer ako se EU toliko ponosi svojim promoviranjem tolerancije i multikulturalnosti te ako se smatramo iole naprednim društvom, onda bi bio red da to ne ostane samo na floskulama već da se u stvarnosti takvima i dokažemo. Jer naprednost i civiliziranost nekog društva se ne mjeri u broju poslovnih zgrada ili u posjetima turista. Broji se u prihvaćanju različitosti i solidarnosti.
Iz eseja Ambasadorice solidarnosti Eve Marije Jurešić
