Njemačke je jedna od država koja je primala migrante, točnije prihvatila ih je više od milijun. Migranti koji su se ondje nastanili, očekivali su financijsku pomoć, zaposlenje i stanove, a umjesto toga dobili su pretrpane kampove i prihvatilišta u kojima nema niti osnovnih uvjeta za život. Muhamed Abu Fadel, jedan je od migranata koji se smjestio u Bavarskoj, a njegove izjave su veoma potresne: “Moja žena i troje djece već se danima nalaze u Idomeni u neljudskim uvjetima. Djeca su se razboljela, a žena je na izmaku snaga. Jedini način da se spojimo bio je da krenu balkanskom rutom. Da danas i dobijem status azilanta, najmanje dvije godine moram čekati za spajanje obitelji. Živim u kampu pokraj Münchena koji je pretrpan, u njemu je i trostruko više ljudi nego što može primiti. Osim svakodnevnih krađa i tučnjava, za jutarnje obavljanje nužde moram čekati u redu i do sat vremena. Daju nam hrane na kapaljku. Dalje ne možemo jer smo se prijavili za azil u Njemačkoj i nemamo izbora.” Nur Ahmed, migrantkinja koja se nalazi u kampu pokraj Berlina, u intervjuu također izjavljuje: “Već sam u nekoliko navrata okradena jer ne smijemo zaključavati sobe u kojima se nalazimo, a lopovi vrebaju na svakom koraku. Ne znam kada ćemo biti premješteni u nekakav adekvatan smještaj. Samo nam govore da moramo biti strpljivi, ali ne govore do kada. Mi smo nitko i nigdje. Moji su roditelji ostali u Siriji i ne znam kako ih odvesti jer nemam nikakve papire ni status. Jedino što nam je preostalo jest otići u drugu zemlju ili se vratiti u Siriju jer ovo je nepodnošljivo.” Bile su to riječi ljudi koji su duboko razočarani stanjem kampova te njihovim neljudskim uvjetima.
Društvo može solidarno djelovati spram izbjegličke krize prihvaćajući izbjeglice i odnoseći se prema njima kao prema sebi samima. Javne prosvjede i protjerivanje migranata i izbjeglica izvan svoje države svako društvo bi trebalo izbjegavati te se podsjetiti da su i oni samo protjerani ljudi željni sigurnosti. Izbjeglice zasigurno nisu presretne što su morale napustiti svoje domove zbog ratnih uvjeta stoga bi im trebala biti omogućena sva potrebna pomoć, a društvo solidarnosti pri tome bi im trebalo pružiti jednu veliku dobrodošlicu.
Iz eseja Ambasadorice solidarnosti Elene Lukić
