Svoje poruke na prosvjedu Zatvaranje granica ubija! građanima i građankama su prenijeli i predstavnici i predstavnice organizacija koje su svakodnevno na terenu i u direktnom kontaktu s izbjeglicama- predstavnica Društva za psihološku pomoć te volonteri inicijativa Are You Syrious? i Dobrodošli!
Martina Čarija, ispred Društva za psihološku pomoć , koji su u kampu od početka humanitarne izbjegličke krize, kako bi izbjeglicama olakšali teške trenutke, poručila je:
„Od početka krize smo u kampu. Mnogo ljudi nas je pitalo kako izbjeglice izdrže težak i opasan put do Europe, odgovor je NADA! Nada da mogu pobjeći od bombi, mučenja, silovanja, gladi, nada da mogu zaštititi svoje obitelji! Nada u bolje sutra, nada u solidarnost među ljudima, nada da će im netko pružiti utočište, da će njihova djeca imati šansu za život.
Zatvaranje granica ubija nadu! Zatvaranje granica ubija snagu za bijeg i borbu!
Ako izgube nadu u budućnost, izbjeglice neće više imati što za izgubiti, TO ĆE ZA NJIH BITI KRAJ. Ovo predstavlja ogromnu opasnost za njihove živote, zdravlje i DOBROBIT. Zamislite kako je to nemati za što živjeti, nemati nadu.
Zatvaranje granica ubija ljude!
Danas ispred pomagačkih struka tražim od europskih vlada da zaštite ljude koji bježe od opasnosti. Tražim da se ljudima vrati nada u bolje sutra i pravo na život i sigurnost!
Uložili smo užasno puno truda u to da postanemo demokratsko društvo u kojem se poštuju ljudska prava i dostojanstvo.
Želimo da se iste vrijednosti primjenjuju na sve ljude, bez obzira iz koje zemlje potječu. Želimo da nam naša vlada omogući da pomažemo onima kojima je pomoć najpotrebnija!“
Ivan Đuretek volonter inicijative Are You Syrious? koji je mnoge dane i noći proveo na terenu pomažući izbjeglicama:
‘Do sada smo slušali o brojkama i statistikama, vidjeli smo sve grafove, no što se ponekad zaboravlja je da su te brojke ljudi, to su očevi, majke, djeca, braća i sestre. Ti ljudi se ne razlikuju od nas i oni se smiju i plaču i oni imaju strahove i želje. No kad sve to nestane u oblaku dima na nama ostalima je da ih podignemo sa zemlje i da im pružimo utjehu.
Situacija nije ozbiljna. To je najbolje vidljivo kad stupite u direktan kontakt s nekim od tih ljudi u nekim od kampova, na granici ili na nekoj livadi. Ponekada dijelite deke i hranu, ponekada dijelite slatkiše, sortirate odjeću, prikupljate donacije ili dokumentirate cijelu situaciju. Ovdje smo da pomognemo drugima koliko god je to moguće.
Okrenite se oko sebe, pogledajte ljude pored vas. Tu su razne dobne skupine, politička opredjeljenja, lječnici, studenti, prodavači, očevi i majke. Ima nas svakakvih, ali ono što nas povezuje je želja da pomognemo nekome koga nismo nikada vidjeli. Nekome tko je do sada bio udaljen tisučama kilometara. No kilometri nisu bitni jer nas ne povezuju religije, države i podrijetlo, nas povezuje želja za dostojanstvenim životom i to je ono što pokašavamo pružiti tim ljudima, koliko god je to u našim mogućnostima. I to je ono što nas čini ljudima, a ne brojkama.’
Volonter Inicijative Dobrodošli! Josip Miličević svojim govorom poslao je posljednju poruku na prosvjedu:
“Volonteri koji su uključeni otpočetka ove izbjegličke krize, koji su bili u Bapskoj, koji su bili u Tovarniku, koji su bili na graničnim prijelazima i sa Slovenijom i Mađarskom i Srbijom, koji su bili na zagrebačkom glavnom kolodvoru, na velesajmu.. Volonteri koji su i sada u ovom trenutku u Slavonskom Brodu.
Ja se nadam da mi nećete zamjeriti što ću možda malo privatizirati ovo, što ću reći da govorim u ime svih volontera, iako u razgovoru s mnogim volonterima sam shvatio da nekako dijelimo iste osjećaje prilikom volontiranja, a ti osjećaji su dvojaki. U jednom trenutku ste sretni jer vidite da dolaze osobe iz cijele Hrvatske, iz Europe ma iz cijelog svijeta dolaze. Dolaze i odvajaju svoje vrijeme, ostaju danima i tjednima na granicama, u izbjegličkim i tranzitnim centrima i kampovima kako bi dali ono nešto, kako bi dali puno, kako bi dali više nego što imaju, kako bi ljudima pružili podršku i pomoć. U istom trenutku osjećate i tugu, jer gledate muškarce i žene, gledate mlade i stare koji toliko pate i toliko prolaze da bi dobili sigurnost. Od utorka, tim osjećajima pridružio se još jedan osjećaj, to je bijes. Bijes zbog Europske Unije i njene odluke, bijes zbog odluke koja kaže da vi ne dobivate svoja prava rođenjem, već su vaša prava određena vašom putovnicom i zemljom iz koje dolazite.
Slušate svaki dan brojeve i podatke, ali nisu brojevi ti koji traže sigurnost, to su ljudi. To su muškarci i žene, to su majke i očevi, to su kćeri i sinovi. Oni su prošli Sredozemno more u malim i natrpanim brodovima, oni su prošli stotine i stotine kilometara, oni su spavali i stajali u kiši, u blatu, u snijegu. Oni danima nisu jeli ni pili i sve to su prošli i istrpjeli da bi im Europa zatvorila vrata bez imalo suosjećanja. Ali, to nije naša Europa i znam da ćemo svi mi koji smo sada ovdje, svi oni koji možda žele, ali nisu mogli večeras biti na Markovom trgu, mi ćemo nastaviti ići na granice, mi ćemo nastaviti ići u kampove, mi ćemo nastaviti tražiti da se otvore ta vrata Europe. Jer ovo je i naša zemlja, ovo je i naš kontinent, ovo je jedan svijet ovo je jedna borba.”
Također, Josipov govor možete pogledati ovdje:
Josip Miličević- inicijativa Dobrodošli!
Foto: Ivana Šmit