Izvješće o kršenjima ljudskih prava od strane austrijskih, slovenskih i hrvatskih vlasti te vraćanju osoba koje putuju u smjeru Njemačke
Ovo kratko izvješće nadovezuje se na izvješća o kršenjima ljudskih prava od strane slovenskih i hrvatskih vlasti, koje je Moving Europe objavio 2. i 18. veljače 2016. Ono prikazuje kako se vlade uzduž balkanskog koridora ne ustežu od primjene nezakonitih mjera, kako bi spriječili ljude od putovanja u države njihovog odabira, u potrazi za sigurnosti.
Nadalje, ono prikazuje način na koji se poduzimaju aktivne mjere sprječavanja ljudi od potrage za sigurnosti i traženja azila u državi u koju su ušli, kao i prisilu da traže azil u državi kroz koju samo žele proći.
Također, ovo izvješće baca svjetlo na dvojbene procjene prevoditelja angažiranih od strane vlasti u svrhu utvrđivanja nacionalnosti pojedinaca. Takve mjere oštro su kritizirane od strane stručnjaka. Ovakve prakse primjenjivane od strane vlada u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj predstavljaju jasno kršenje Ženevske konvencije o pravima izbjeglicama. Nedopustivo je da neovisnim promatračima nije dozvoljeno praćenje procesa registracije na granicama gdje se ta kršenja događaju. To potiče normalizaciju takvih ilegalnih aktivnosti od strane vlasti. Ona ugrožavaju fizičko i društveno zdravlje te sigurnost osoba u potrazi za utočištem i dodatno krše njihovo pravo na kretanje i slobodu odabira države u kojoj žele zatražiti azil.
Ovo izvješće rezultat je promatranja, razgovora i intervjua provedenih od strane neovisnih aktivista iz Zagreba s migrantima različitih nacionalnosti, koji su se zatekli u Hrvatskoj. Izvještavamo o slučajevima i svjedočenjima ljudi koje smo susreli tijekom veljače na zagrebačkom Glavnom kolodvoru.
Vjerujemo kako ova svjedočanstva predstavljaju snažan argument protiv arbitrarnih, pristranih i nezakonitih odluka policijskih vlasti i prevoditelja na austrijskim, slovenskim i hrvatskim granicama. Jasno je da su ova svjedočanstva ogledni primjeri i kao takvi govore u korist dokazivanja kršenja ljudskih prava od strane vlada duž čitave balkanske rute.
- I) Svjedočanstvo I, tridesetogodišnje osobe iz Afganistana:
Svjedočenje je snimljeno u Zagrebu 18. veljače 2016. između 17 i 18 sati.
“Kada smo konačno došli do slovensko-austrijske granice, razvrstali su nas u tri reda, jedan za svaku od tri nacionalnosti (Sirijci, Iračani, Afganistanci). Gledavši u smjeru prevoditelja, pokazao sam mu svoje papire. On me pitao odakle sam, moj datum rođenja i zašto idem u Austriju. Rekao sam mu da idem u Austriju tražiti međunarodnu zaštitu, jer sam morao pobjeći od kuće zbog talibanske pobune i oružanog sukoba. Rekao sam mu da idem u Austriju pronaći utočište, što piše u mojim dokumentima. Tada mi je prevoditelj rekao da ja nisam iz Afganistana. Rekao je da sam iz Pakistana. Ja sam mu rekao da nisam iz Pakistana. Ja sam iz Afganistana, rekao sam. Rekao mi je da govorim drugačije od ljudi iz Afganistana. Ja sam mu rekao da postoje različite verzije paštunskog jezika koji se govore po čitavom Afganistanu, a ne samo ona koju on može raspoznati. Svakih 1,5 kilometara ljudi koriste različiti oblik paštunskog. Neki imaju jaki naglasak, neki govore tečno, neki brzo, itd. Rekao sam mu da ja ne govorim paštunski na način na koji ga on govor, ja ga govorim na svoj način. Pitao sam ga je li ikad posjetio Afganistan, provinciju Paktia, distrikt Shwak, gdje ja živim. Vidio sam da ostali prevoditelji surađuju s ljudima, ali moj nije. Možda su oni postigli neku vrstu dogovora. Možda su uzimali novac. Mene su stavili na stranu, stavili crveni povez na moju ruku i odveli me u sobu s pet ostalih ljudi iz Irana, Sirije i Iraka. Ovo se dogodilo 24. siječnja. Tijekom noći policija nas je odvela u prihvatni centar Postojna. Bilo nas je između 6 i 8, a u prihvatnom centru je kad smo stigli bilo oko 25 ljudi. Kad smo odlazili bilo je više ljudi, više od 50. Mi smo tamo bili 22 dana. Uz pomoć prevoditelja, policijski inspektor nam je rekao da ukoliko možemo dokazati da smo iz Afganistana, moći ćemo ići u Austriju. U protivnom, bit ćemo poslani natrag u Hrvatsku, ukoliko nas Hrvatska prihvati. Rekao sam da mu mogu pokazati svoje dokumente, ali da će mi trebati vremena mi ih obitelj pošalje. Nažalost, nisam imao načina da direktno kontaktiram svoju obitelj, ali uspio sam to učiniti preko ostalih prijatelja iz sela koji su sa mnom bili u kampu u Austriji. Prije nego je moja osobna iskaznica konačno trebala biti faksirana u prihvatni centar u Postojni, bio sam vraćen natrag u Hrvatsku, bez mogućnosti produljenja. Prema tome, sada sam poslan natrag u Hrvatsku, a moji faksirani dokumenti su tamo u Postojni. Kada sam napustio Afganistan, imao sam sa sobom dokumente. Nakon 20 dana doši smo do Turske, a nakon toga i Bugarske. Bili smo u skupini od 30-40 ljudi. Kada smo prešli bugarsku granicu, policija nas je zaustavila. Brutalno su nas pretukli. Bugarska policija oduzela nam je sve što smo posjedovali, uključujući i dokumente.. Kada nas je slovenska policija odvela iz Postojne do hrvatske granice (Bregana), bilo je rano jutro. Nismo imali hrane ni vode. Odveli su nas u sobu s otvorenim toaletom, bez kreveta i stolica. Nas četvoricu su držali deset sati bez hrane i vode. Nekoliko smo puta tražili hranu. To se dogodilo prije dva dana, 16. veljače. Dali su nam papire i pustili nas, uz napomenu da moramo napustiti Hrvatsku u roku od 30 dana. Prevoditelj na policijskoj stanici dao nam je 100 kuna za autobusnu kartu za Zagreb. Nakon što smo stigli u Zagreb, našli smo staru napuštenu zgradu gdje smo proveli noć. Prije nego što smo napustili svoje domove, mislili smo da u Europi postoji mnogo jača zaštita ljudskih prava. Ali uzevši u obzir što nam ase dogodilo putem, vrlo smo, vrlo, razočarani.”
- II) Svjedočanstvo A, 44-godišnje osobe iz Sirije:
Ovo svjedočanstvo je zabilježeno 24. veljače 2016. u Zagrebu, između 20 i 22 sata:
“Bio sam zaustavljen na Dobovi, iako sam putovao sa svojom sirijskom putovnicom. Egipatski prevoditelj izvadio me iz reda. Pitao me kada sam napustio Siriju. Odgovorio sam prije 6 mjeseci. “Gdje si bio od tada?” pitao me. Rekao sam da sam bio u Turskoj. Tada je on rekao: “Onda se vrati u Tursku, tamo je sigurno.” Znate, ja sam u ratu izgubio sina. Poginuo je u Siriji. (A. počinje plakati). Bio sam jedan dan u pritvoru u Dobovi i nakon toga odveden u Slavonski Brod. Tamo sam bio u pritvoru 7 dana. Oko nas je bila prisutna samo policija, nismo imali kontakt s ostalim ljudima. Policijski službenici pratili su nas i kad smo se išli brijati. Odlučio sam zatražiti azil u Hrvatskoj kako bih mogao napustiti kamp u Slavonskom Brodu. Policija mi je rekl da će me odvesti u zatvor ako odustanem od zahtjeva za azilom. Nakon toga su me odveli u prihvatni centar u Kutini sa skupinom ostalih ljudi iz kampa: ženama, djecom i muškarcima.”
III) Svjedočanstvo N, 33-godišnje osobe iz Sirije
Ovo svjedočanstvo je zabilježeno u Zagrebu 24. veljače 2016, između 20 i 22 sata:
“Zaustavili su me na Dobovi, iako sam imao sirijsku putovnicu. Isti egipatski prevoditelj [N. se poziva na prevoditelja iz svjedočenja A.] izvadio me iz reda. Skinuli su me do gola prilikom pretresa i ispitivan sam 6 sati. Prevoditelj mi je rekao da moram ići natrag u Tursku. Priveden sam u Dobovi i nakon toga vraćen u Slavonski Brod. Kao i A, i ja sam tamo proveo nekoliko dana u pritvoru. Odlučio sam zatražiti azil u Hrvatskoj, kako bih mogao napustiti prihvatni centar u Slavonskom Brodu. Policija mi je rekla da ću biti odveden u zatvor ukoliko odustanem od zahtjeva za azilom. Odveden sam u prihvatni centar za tražitelje azila u Kutini, zajedno s A. i ostalim ljudima iz kampa.”
- IV) Svjedočanstvo E, 22-godišnje osobe iz Sirije
Ovo svjedočanstvo zabilježeno je u Zagrebu, 25. veljače 2016, između 16 i 17 sati:
“Napustila sam Tursku prije šesnaest dana. Napustila sam Siriju kako bi se ponovno našla sa suprugom u Njemačkoj, ali zaustavljena sam u Sloveniji. Iako imam sirijske dokumente, prevoditelj u Dobovi optužio me da nisam sirijka. Također je htio znati razlog zašto idem u Njemačku, osim rata u Siriji. Ja sam mu odgovorila da moj tamo suprug posjeduje boravišnu dozvolu. Tada nas je podijelio u dvije skupine: jedna je išla dalje, a druga je vraćena u Slavonski Brod. Ja sam bila u drugoj skupini. Stigli smo u kamp 17. veljače. Tamo su me držali 7 dana. Tada je stigao moj suprug iz Njemačke. Pitali su me želim li tražiti azil u Hrvatskoj. Rekla sam da ne želim. 24. veljače dali su mi da potpišem nekakav papir. Nisam bila sigurna što točno potpisujem. Moj suprug i ja mislili smo da je to dokument koji će mi pomoći da otputujem u Njemačku. Ovog jutra pokušali smo prijeći granicu s tim dokumentom, ali odbili su nas. [Policija u Slavonskom Brodu natjerala je E. da potpiše dokument koji joj daje 30 dana da napusti Europski ekonomski prostor. U njemu također kao razlog izbacivanja stoji da ona ne bježi iz jedne od ratom ugroženih država.]“
- V) Ogledni primjer slučaja zabrane ulaska osobama u Hrvatsku na graničnom prijelazu Bajakovo (vraćeni su natrag u kamp Principovac u Srbiji)
19.02.2016. u 15:20 sati, granični prijelaz Bajakovo:
Granična policija izdala je službeni dokument osobi s iračkom putovnicom.
Nijednog prevoditelja nema na mjestu događaja. Osoba nije bila u potpunosti svijesna što potpisuje.
Iz izdanih dokumenata slijedi:
- osobi je zabranjen ulazak u Hrvatsku jer on/ona nije imala odgovarajuće dokumente koji bi opravdali svrhu i uvjete njegovog/njezinog ostanka
- osoba nije predala sljedeće dokumente (nije navedeno o kojim se dokumentima radi)
Osobi je dana mogućnost žalbe unutar 15 dana, bez odgode izvršenja.
Urednici ovog izvješća posjeduju kopije dokumenata kao dokaz njihovih svjedočanstava.
FOTO: HINA
