• Škola, izbjeglice i destruktivni europski sustav azila

    Na današnji dan, 15. siječnja 2018. godine, na početku drugog školskog polugodišta, želimo govoriti o dvadeset i osmero djece tražitelja azila iz Iraka, Afganistana, Irana, Sirije i Turske koji su prije godinu dana s  drugim polugodištem upisani u jednu od zagrebačkih osnovnih škola. U manjem broju radi se o djeci koja su se u Hrvatskoj zatekla nakon što su sa svojim obiteljima zaustavljena na samom putu prema zemljama centra Europe, dok je većina u Hrvatsku deportirana iz tih zemalja, poimence Austrije, Njemačke ili Švedske, a nakon što su prethodno u njima živjela mjesecima, neka i godinama.

    Upis djece tražitelja azila činio se tada, u siječnju 2017. godine, važnim napretkom u usporedbi s dotadašnjim diskriminacijskim odnosom nadležnih institucija u Hrvatskoj prema školovanju izbjegle djece, a koji je uključivao nesustavan, neadekvatan i odgođen pristup nastavi za tu skupinu djece. Za upisanu je djecu organizirano uključivanje u nastavu mogao biti znamen dobrodošlice, možda čak i signal mogućnosti novog početka, prvu postaju života bez skrivanja, protjerivanja i bježanja.

    Godinu dana kasnije, djeca o kojoj govorimo, međutim, uglavnom više nisu u Hrvatskoj, dok je samo jednom djetetu, i to nakon gotovo godinu dana čekanja, odobrena međunarodna zaštita. Djeca koja su otišla iz Hrvatske, bilo zato što im je odbijen zahtjev za međunarodnom zaštitom, bilo zato što njihove obitelji nisu imale zašto vjerovati da će im ovdje biti pružena zaštita i prilika za bolji život, zemlju su napustila da bi potajice, izložena svim opasnostima takvog puta došla opet ili po prvi puta do neke „bolje“ Europe u kojoj im opet prijete progoni, deportacije i skrivanja. Manji dio te djece vratio se u rat i matičnu zemlju ili zemlju u okružju.

    Od dvadeset i osmero djece koja su prije točno godinu dana u Zagrebu krenula u školu danas će zato u školi biti tek njih deset od kojih čak osam ovdje živi u potpunoj neizvjesnosti budući da im je Hrvatska odbila pružiti zaštitu i to na način da ih je bez objašnjenja, inercijom proglasila sigurnosnim prijetnjama ili da je zemlje njihova porijekla, iz kojih su njihovi roditelji ponekad morali izbjeći i prije njihova rođenja, proglasila sigurnim utočištima. U ovoj fazi azilnog postupka njihove obitelji još imaju na raspolaganju, ma kako oskudne, pravne mehanizme koji održavaju nadu da će im hrvatske vlasti odobriti ostanak. U suprotnom im, s obzirom da Hrvatska ne provodi deportacije u zemlje iz kojih dolaze, prijeti oduzimanje slobode, odnosno zatvaranje u detenciji u Ježevu, ili život izvan sustava, u potpunoj obespravljenosti, strahu, skrivanju i bježanju. Time se još jednom otkriva ne samo disfunkcionalnost, nego i otrovna destruktivnosti europskog režima kontrole migracija i aktualnog azilnog sustava. Taj sustav sam, dodatno, proizvodi stanja obespravljenosti i patnje, oduzimajući čitavim generacijama ne samo mogućnost obrazovanja, nego i drugih institucionalnih potpora ostvarenju dostojanstvenog života. Stoga umjesto politike destrukcije i hipokrizije, od najviših tijela vlasti u Hrvatskoj očekujemo da za djecu koja su u Hrvatskoj i onu koja će tek doći bez odlaganja uspostave političke i institucionalne okvire koji će se voditi načelom odgovornost i brige za svako dijete, svakog učenika u našoj zemlji.

    Inicijativa Dobrodošli i Are You Syrious

Odgovori