• Kriminalizacija solidarnosti sve prisutnija

    Ministarstvo unutarnjih poslova Srbije u svom odgovoru na pitanja Centra za zaštitu i pomoć tražiteljima azila iz Beograda navelo je kako hrvatska policija nije poštovala sporazum o readmisiji u slučaju prisilnog vraćanja obitelji šestogodišnje afganistanske djevojčice Madine Hussiny, koja je poginula u željezničkoj nesreći 21. studenog na kolosijeku željezničke pruge Šid-Tovarnik, neposredno nakon što su hrvatski policajci na silu pokušali da nju i njezinu obitelj vrate u Srbiju.

    Kako se navodi u odgovoru MUP-a Srbije, nadležna granična tijela Hrvatske nisu postupila u skladu sa sporazumom o readmisiji i Protokolom ministarstava unutrašnjih poslova dvije zemlje o predaji i prihvatu osoba čiji je boravak nelegalan.

    Na pitanje je li u Srbiji pokrenuta istraga o smrti djevojčice uputio je na Više javno tužiteljstvo u Sremskoj Mitrovici, koje je Centru za zaštitu i pomoć tražiteljima azila odgovorilo da nije pokrenulo istragu, jer se incident odigrao gotovo na samoj liniji razgraničenja između Hrvatske i Srbije, a da je po samom nesretnom događaju vlak ušao u Srbiju.

    Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske u cijelosti odbija navedeno.

    “Postupak u slučaju povrede readmisijskog sporazuma predviđen je samim sporazumom. Republika Hrvatska do sada nije zaprimila službeni prigovor Republike Srbije o povredi sporazuma na način kako je to predviđeno sporazumom. Nastavno, smatramo da se nikako ne može smatrati povredom readmisijskog sporazuma postupanje u slučajevima „više sile“, kao u ovom događaju u kojem policija nije spriječila majku da se sama vrati u Srbiju.”, stoji u priopćenju MUP-a.

    Pitanje koje se postavlja jest o kojim to “višim silama” hrvatski MUP govori, zašto se iskazi majke i policije ne preklapaju te zašto MUP ne objavi sadržaj s termovizijskih kamera kako bi se pomoglo u razjašnjavanju ovog događaja.

     

    Nakon smrti male Madine skoro se dogodila još jedna tragedija.

    Mladi Iračanin se u utorak, 26. prosinca, provukao u podvožje autobusa koji je iz Beograda vozio za Zagreb te je, prema izjavama svjedoka pet sati riskirao život kako bi došao do Hrvatske.

    Nakon događaja, mladić je bio smješten u tranzitnom centru Tovarnik te je vraćen u Srbiju na temelju readmisijskog sporazuma između Hrvatske i Srbije. Odgovor da nije tražio azil dao je sam ministar no odgovor na pitanje da li je mladić uopće bio upoznat sa mogućnošću da traži međunarodnu zaštitu, do ovog trenutka nismo dobili.

    Ono što dodatno zabrinjava je potpuno netočna tvrdnja ministra unutarnjih poslova da je  “za azil prvi i osnovni uvjet zakonit ulazak u Hrvatsku”. Pitamo se da li je to uistinu izjavio i na čemu temelji ovakvo tumačenje, budući da takav uvjet ne nailazimo nigdje ni u domaćem ni međunarodnom zakonodavstvu kao ni pripadajućim tumačenjima. Čak štoviše, i Konvencija o statusu izbjeglica (čl. 13.) i Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (čl. 8) propisuju da neće kažnjavati one koji nezakonito uđu, a zatraže zaštitu.

     

    Na sam Božić, blizu Šida, tik uz hrvatsko- srpsku granicu okupilo se oko 150 izbjeglica, među njima i obitelji s malom djecom u mirnom prosvjedu kojim su željeli skrenuti pozornost na to da su tu i da postoje. U svojim iskazima, izbjeglice su naglašavale loše uvjete u kojima žive u Srbiji, mnogi od njih više puta su došli do državne granice te su htjeli zatražiti azil u Hrvatskoj, no policajci ih nisu htjeli saslušati bi ih vratili u Srbiju, često i nasilno.

    Dvodnevni prosvjed je okončan policijskom akcijom u kojoj su pripadnici MUP-a Srbije u tri autobusa ukrcali oko 100 izbjeglica koju su tijekom noći najvjerojatnije prebačeni u kamp u Preševu. Intervencijom predstavnika KIRS-a spriječeno je premještanje obitelji, žena i djece, koje su smještene u kampovima u blizini Beograda.

    Organizacija No Name Kitchen, koju su institucije zadužene za brigu o izbjeglicama optužile za organiziranje prosvjeda izbjeglica na srpsko-hrvatskoj graniciodgovaraju:

    “Ponudili smo pomoć kada smo shvatili da će mnoge obitelji spavati vani bez ičeg što bi ih štitilo od hladnoće i policija nam je dopustila. Dali smo im topli obrok, pokrivače i šatore.”

     

    Mnoge izbjeglice su se nadale da će bar za Božić, vrijeme mira, ljubavi i nade, Europska unija otvoriti granice. Možda se to čini kao utopija, ali u situacijama očaja, ljudi su skloni vjerovati u čuda, poručuju volonteri.

Odgovori