• Dvije godine od otvaranja kampa u Slavonskom Brodu

    Prije dvije godine, 03. studenog, otvoren je kamp za izbjeglice u Slavonskom Brodu. U početku su izbjeglice vlakovima stizale svakih nekoliko sati. Uvjeti u kampu nisu bili idealni, a izbjeglice su se u početku zadržavale kratko jer se Hrvatska postavila kao točka prolaska i dobroprošlice. Kroz Hrvatsku je tijekom humanitarne krize prošlo oko 600 000 ljudi. Nakon zatvaranja tzv. balkanske rute, kamp se iz tranzitnog pretvorio u prihvatni, ali i detencijski centar.

     

    Iako je većina ljudi koji su bili u kampu nastavila put prema drugim europskim državama, neki od njih su, vlastitom ili tuđom odlukom ostali u Hrvatskoj.

    Danas, dvije godine kasnije, pomaci su nezamjetni, Hrvatska još uvijek nema Akcijski plan za integraciju niti aktivnu migracijsku politiku, a na razini EU i dalje izostaje solidaran odgovor i omogućavanje legalnih i sigurnih načina da izbjeglice dođu do sigurnosti te ne budu izložene boravku u detenciji, hotspotovima, krijumčarima, mučenju i deportacijama u nesigune zemlje podrijetla.

    Svaki dan takvih politika je previše!

     

    Da Hrvatska i dalje nastoji zadržati status tranzitne zemlje govori i činjenica da se kao o alternativnom smještaju za vrijeme obnavljanja prihvatilišta u Zagrebu u medijima sve češće govori o hotelu Spačva, koji se nalazi na krajnjem istoku zemlje, točnije pri graničnom prijelazu gdje završava autocesta A3, u Lipovcu. Ondje bi trebale biti smještene izbjeglice, premda državne institucije ne otkrivaju radi li se o osobama koje su sada u Hrvatskoj u statusu tražitelja međunarodne zaštite, osobe koje u RH dolaze iz Srbije ili one koje dolaze po sustavu preseljenja iz Turske.  Veoma brzo nakon objave ove vijesti, organizacije civilnog društva poslale su jasnu poruku zabrinutosti zbog mogućnosti da će se izbjeglice smjestiti usred ničega, udaljene o svega što im je bitno kako bi se integrirali u hrvatsko društvo- zdravstvene skrbi, škole, mogućnosti traženja i pronalaska posla što će imati posljedice ne samo za njih, nego i za društvo u cjelini.

    Postavlja se pitanje zašto vladine institucije djeluju protivno svojim strategijama i tako riskiraju još veću socijalnu isključenost u Hrvatskoj.

    Vijest o Spačvi unjela je dodatni nemir i osjećaj nesigurnosti i među stanovnike Porina kod kojih se često moglo čuti i da moguću seobu u Spačvu vide kao korak do toga da ih vrate u Srbiju.

    Na upit poslan MUP-u od jedne od organizacija civilnog društva vezano uz selidbu izbjeglica na istok odgovoreno im je da se adaptacija planira u više faza kako bi se omogućio konstantni rad Prihvatilišta, barem u jednom dijelu objekta. Ukoliko u vrijeme adaptacije tražitelje međunarodne zaštite neće biti moguće smjestiti u Prihvatilištima za tražitelje azila u Zagrebu i Kutini bit će osiguran drugi adekvatan smještaj u skladu s odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i Pravilnika o ostvarivanju materijalnih uvjeta prihvata. Tražitelji međunarodne zaštite će o svemu biti pravovremeno obaviješteni.

    Pitanje na koje MUP ne odgovara tiče se troškova i toga kako je moguće da država u svome vlasništvu ne može pronaći niti jednu nekretninu koja bi odgovarala zahtjevima smještaja izbjeglica, nego je za to nužno potrošiti milijune eura potrebnih za kupovinu i adaptaciju hotela Spačva. Također, izmještanje izbjeglica u Spačvu poskupljuje pružanje hitne medicinske skrbi, transport tražitelja međunarodne zaštite na sudska ročišta i druge procese koji predstavljaju logistički izazov i u samom Zagrebu, dok bi u slučaju selidbe u Spačvu bili još teže provedivi te time dodatno opteretili hrvatski proračun.

    Ministarstvo državne imovine pak je navelo da je povjerenstvo za raspolaganje nekretninama u vlasništvu RH dalo suglasnost Ministarstvu unutarnjih poslova da na jednu godinu zakupi hotel Spačvu te da će trošak zakupnine osigurati Fond za unutarnju sigurnost (Internal Security Fund) Europske unije no da krajnju odluku o zakupu hotela donosi MUP.

    Postavlja se pitanje ukoliko novaca ima, zašto se on ne iskoristi za obnovu već postojeće državne imovine koja bi tada služila dugoročnom smještaju tražitelja međunarodne zaštite.

Odgovori