U nedjelju, 22.03., u 06:24 sata, Zagreb je pogodio potres jačine 5.5 stupnja po Rihteru – koji je devastirao centar Zagreba i okolicu. Potres se dogodio usred koronakrize, što je vrlo tešku i osjetljivu situaciju – učinilo još gorom i zastrašujućom. Uz već sad svjetski poznatu uzrečicu “ostani doma”, dobili smo još jednu – “izađi van, ali drži razmak od dva metra”. Mnogi su ostali bez svojih domova. Mnogi su domovi oštećeni, deseci ljudi su ozlijeđeni. Potres je nažalost uzeo i ljudski život. Petnaestogodišnja djevojčica koja je teško stradala u potresu sutradan je smrtno podlegla ozljedama u zagrebačkoj dječjoj bolnici.
Dana 23.03. Stožer civilne zaštite RH donio je mjeru kojom se zabranjuje napuštanje mjesta prebivališta ili stalnog boravka. Osim toga, 25.03. se na sjednici Sabora kao prva točka, našao prijedlog dopuna Zakona o elektroničkim komunikacijama, i to u hitnom postupku. Riječ je izmjenama koje je Hrvatska vlada prihvatila na sjednici prošlog četvrtka, a koje će u borbi protiv koronavirusa ozakoniti široko praćenje mobitela građana. Dok smo svi koji to možemo zatvoreni u svojim domovima i iz dana u dan pratimo kako se razvija zdravstvena kriza kojoj svjedočimo, Vlada koristi priliku i strah građanki i građana da pokuša dodatno povećati svoje ovlasti i suziti prostore građanskih sloboda koje su temelj zapadnih demokracija. Zakonima koje Vlada RH predlaže ograničavaju se ljudska prava, ali ne samo to, nastoje se izbjeći procedure predviđene Ustavom. Zaštita koja nam je sada svima potrebna mora biti osigurana u skladu s Ustavom i zakonima RH, inače nas stavlja u još veću opasnost – da o našoj sigurnosti ne odlučuju oni koje smo birali, već oni koji su tu moć prisvojili. O opasnosti primjene ovakvih mjera u vremenima krize čitajte u tekstu Yuval Noah Yarari-a, koji ističe: “Možete, naravno, slučaj biometrijskog nadzora promatrati kao privremenu mjeru poduzetu tijekom izvanrednog stanja. Ukinuti je kada za njom prestane potreba. Ali privremene mjere imaju gadnu naviku nadživjeti izvanredne situacije, jer na horizontu uvijek vreba novi hitni slučaj.”
Pandemija virusa COVID-19 i dalje ima utjecaj na naš svakodnevni život, na ovaj ili onaj način, i čini naše živote bitno drugačijima nego inače. Nažalost, neke se stvari ne mijenjaju, osim što se sada odvijaju u potpunoj tišini, dok je pozornost cijeloga svijeta usmjerena na pandemiju. Govorimo o pushbackovima i nasilju na granicama, poput ovog slučaja snimljenog u ponedjeljak 23. ožujka na granici između Hrvatske i BiH, moguće na području Poljane (Velika Kladuša), gdje možemo vidjeti čovjeka u suzama koji trpi bol zbog nasilja koje je upravo doživio. U pozadini vidimo policiju kako patrolira područjem. Koliko se još pushbackova mora doživjeti, ispričati, zapisati, snimiti? Koliko ih još treba pokazati, vidjeti, izdržati? SVAKI PUSHBACK JE PREVIŠE!
U Bosni i Hercegovini mnogi su ljudi u samoizolaciji u svojim domovima kako bi se zaštitili od koronavirusa, međutim migranti i izbjeglice koji žive u skvotovima u napuštenim zgradama i šatorskim naseljima izloženiji su zarazi budući da nemaju mogućnosti poduzeti iste te mjere. Ljudi koji su zaglavili u Unsko-sanskom kantonu javljaju da se količine hrane dostupne u kampovima smanjuju te da se kampovi zatvaraju. U ova teška vremena pandemije, svaki utorak u kampu Bira u Bihaću izbjeglice moraju napustiti objekt radi deratizacije i dezinfekcije. To bi vrijeme inače upotrijebili za odlazak u grad u kupovinu ili negdje drugdje. Ovog utorka, 24. ožujka, zbog mjera uvedenih zbog koronavirusa nisu smjeli napustiti područje te su bili primorani dva sata stajati vani na snijegu na temperaturama ispod nule. Istoga dana, bosanski mediji izvijestili su da je nekoliko dana ranije, u subotu, jedna osoba izgubila život u kampu Miral u Velikoj Kladuši. Njegovo se ime ne spominje u medijima – znamo samo da je imao 25 godina i žarko želio pronaći mjesto za bolji i sigurniji život.
U Srbiji vlasti su također uvele izvanredne mjere, uz jake restrikcije slobode kretanja, što smo u različitim oblicima vidjeli i drugim zemljama. Volonteri i aktivisti organizacije No Name Kitchen, koji djeluju na granici između Hrvatske i Srbije, izvještavaju kako su svi na tome području bili prisiljeni ući u izbjegličke kampove u regiji. Iz organizacije su istaknuli: „željeli bismo posebno naglasiti riječ prisiljeni, budući da su ovi ljudi tijekom posljednjih nekoliko dana postali žrtvama napada lokalnih skupina i nacionalističkih pokreta. Požara i premlaćivanja. Postoje ljudi koji su osmislili, isplanirali i zatim zapalili šatore u jednom od afganistanskih naselja na rubu grada. Ljudi koji su se u rano jutro šuljali oko grmlja i polijevali uokolo benzinom, dok je nekoliko dječaka još spavalo u šatorima“.
Možete poslušati više o događanjima iz regije u tjednim izvještajima na stranici „Ens Moven”, gdje ovaj puta donose informacije iz Patrasa (Grčka), Velike Kladuše (BiH) i Šida (Srbija). H-alter je objavio članak Ivane Perić “Ograde i logori, snijeg i san o sapunu” u kojem se kritički sažimaju stanje i događanja u susjednoj Bosni i Hercegovini. “U teškim trenutcima pandemije zemlje Balkana, podržane od strane EU, dižu nove logore. Izbjeglice i migranti u logorima uglavnom nemaju tople vode i sapuna, žive na kruhu i namazu, a prostora za fizičko distanciranje nemaju. Oni za koje nema mjesta u logorima, ove dane provode na snijegu i hladnom betonu, a u mnogim im je mjestima, kao u Bihaću, zabranjen i ulaz u neke markete.”
Također vas pozivamo da pročitate zanimljivi osvrt na COVID-19 i njegov utjecaj na migracije – Što se tijekom pandemije događa sa slobodom kretanja? („What happens to freedom of movement during a pandemic?“). Više organizacija za zaštitu ljudskih prava zatražilo je od grčke vlade da hitno smanji zagušenje u centrima za prihvat i identifikaciju na otocima kako bi se izbjegla javnozdravstvena kriza tijekom pandemije koronavirusa. Kao i u “običnim” zatvorima širom svijeta, situacija u detencijskim centrima za migrante diljem Europe i šire nepodnošljiva je: ljudi koji se nalaze u detencijskom centru u mjestu Gradisca d’Isonzo u talijanskoj pokrajini Gorica započeli su štrajk glađu te je tijekom štrajka potvrđen prvi slučaj zaraze virusom COVID-19 u tome centru. Povjerenica Vijeća Europe, Dunja Mijatović, zatražila je 26.03. od država članica otpuštanje migranata iz detencija i njihov smještaj u primjerenim objektima uz osiguran pristup zdravstvenoj zaštiti. Na ovom mjestu objavljujemo i ispravak informacije iz prošlotjednog izvještaja te ističemo da Porinu Zagrebu nije postao zatvoren kamp.
Izvanredno stanje izazvano virusom COVID-19 ne zahvaća samo Europu stoga bismo vas htjeli zamoliti da nastavite čitati i da se svi informiramo o stanju u ostatku svijeta. Nakon što vlasti u Damasku već tjednima demantiraju zarazu, Sirija je potvrdila prvi slučaj zaraze virusom COVID-19 i raste strah od epidemije koja bi mogla imati katastrofalne posljedice na ovu ratom razrušenu zemlju. Devet godina rata razorilo je infrastrukturu, gospodarstvo i zdravstveni sustav u Siriji. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procjenjuje da Sirijski „oslabljen zdravstveni sustav možda neće imati kapacitete za otkrivanje i učinkovitu reakciju“ na pandemiju. Slična upozorenja stižu i za države na afričkom kontinentu: do sada, većina službeno prijavljenih slučajeva nalazi se u Egiptu, Alžiru i Južnoafričkoj Republici. Upravo su u Mozambiku, na putu do Južnoafričke Republike, život izgubile 64 osobe. Njihova su tijela dan ranije pronađena u prikolici kamiona, pretpostavlja se da su se ugušili. Preživjelo je samo 14 osoba. Mozambik se smatra jednom od najvažnijih tranzitnih zemalja za ljude iz Etiopije koji u Južnoafričku Republiku dolaze u potrazi sa sigurnošću i poslom. Sea Watch prenosi ove tužne vijesti: „ova se tragedija potpuno izgubila između ostalih vijesti ovih dana. Unatoč brigama i problemima koji trenutno zaokupljaju ovu zemlju, ne možemo ni zatvoriti oči pred ovakvim događajima“.
